ANETA VLADIMIROV

Pisanje nije isključivo politički čin, dobre želje i osviještenost ne jamče dobru poeziju

 Darko Tomas/Cropix
Baveći se naslijeđem ratne traume susrela sam se s nizom svjedočenja o užasima, tako je nastala i moja pjesma o Zehri Turjačanin

Aneta Vladimirov u Hrvatskoj živi od 2011. U Beogradu je diplomirala sociologiju, rođena je u Bosilegradu, nedaleko srpsko-bugarske granice. Njezinu poetsku zbriku "Pakao ne možeš poljubiti da prođe" nedavno je objavila Naklada Jesenski i Turk. Pjesme su joj objavljene u zbirci "Na početku novog kruga" u izdanju CeKaPea. Radila je u Centru za mirovne studije. Neko je vrijeme bila dopredsjednica Srpskog narodnog vijeća; vodi tamošnji Odjel za kulturu.

Aneta Vladimirov piše gusto, bavi se teškim, često prešućenim, onim o čemu se nerado govori, među ostalim pripovijeda o ratnim zločinima, preispituje bivanje u traumama prošlosti, košmarnoj sadašnjosti, "paklu koji ne možeš poljubiti da prođe".

Za poeziju, u jednoj od svojih pjesama, kaže da je "već viđeni bol u potiljku". Što joj donosi pisanje?

"Pisanje poezije, uostalom kao i sve što vrijedi, donosi kontradikciju – istovremeno nešto vrlo posebno i autentično, a opet viđeno toliko puta. Stvaralaštvo je ono što vam daje drugačijost odnosno unikatnu i samostojeću percepciju, ali istovremeno vas dovodi u vezu s cijelim svijetom. Mogućnost da taj svijet sagledate iz kuta koji korespondira s vašom optikom je mogućnost suočavanja s boli kao stalnom postavom svijeta koji dijelimo s drugima. A opet, čin stvaranja je ultimativno čin otpora i dakako vedrine i osvajanja prava na radost i sreću. Kao što već viđeni postupak stvaralaštva nije u kolektivnosti svog obrasca manje vrijedan tako i već viđena bol ne boli manje.

Poezija je tu i da sačuva znanje o obrascima koje ponavljamo, o greškama iz kojih ne učimo, o kalupima u koje se svom silom pokušavamo uklopiti, o pitanjima smisla i nade kao možda najkompromitiranijim pitanjima današnjice. Bilo da je pogled nježan, diskretan i unutarnji, bilo da je pogled kuražan i ide ravno anfas uvijek otvara drugačiji vidik i daje ga na znanje i raspolaganje svakomu."

image

Aneta Vladimirov
Foto: Darko Tomas/CROPIX

Darko Tomas/Cropix

Mogu li se neke od stvari koje se kroz politiku i društveni aktivizam ne uspijevaju napraviti - odraditi, ako ništa drugo, kroz poeziju?

"Pisanje nije isključivo politički čin i dobre želje i osviještenost ne jamče dobru poeziju. U tome valja uvijek propitivati vlastitu motivaciju, jer se lako zapadne u svojevrsni samozaljubljeni humanizam ili slične pojave. S druge pak strane, jedan od problema pasiviziranja otpora negativnim trendovima i pojavama u društvu leži upravo u toj opasnosti da suvremena umjetnost apsorbira pobunu i zastakli je u galerijske i druge poznate, ali ipak zaštićene prostore. Naravno, u kreativni je čin i duboko individualan i nepredvidiv, ali ja sam uvijek sklonija onim umjetničkim formatima koji služe životu čak i kada nema izlaza iz njegove rogobatnosti, nepravednosti pa čak i neosviještenosti.

Stoga, da, pisanjem nadomješćujemo i često premošćujemo provalije između naših želja i stvarnosti. No, bez obzira na mostove koje postavljamo provalije ostaju zjapiti i ukoliko na njih zaboravimo utoliko smo se otuđili od stihova koje smo potpisali.

Na koncu, samo čitanje ili iščitavanje pobune u poeziji ili prozi traži razvoj publike, a povremeno mi se čini da nas zagušuje svojevrsni elitizam karakterističan za društva periferije u kojima njihovi najprogresivniji dijelovi znanje tumače kao distinktivnu, gotovo pa karakternu prednost, a ne posljedicu rođenja u određenim povoljnim ili povoljnijim socio-ekonomskim okolnostima.

Kako živimo u zemlji u kojoj je primjerice zakinut kurikulum likovne umjetnosti u osnovnim školama i općenito se umjetnost i filozofija doživljavaju manje vrijednima u razvojnom periodu u odnosu na znanje jezika i matematike i kako je znanje i mišljenje kao takvo kontinuirano prolaze nacionalni i vjerski filter, malo što zapravo ostane i najčešće se može zahvaliti gorljivosti prosvjetnih radnika i radnica. Utoliko je odgovornost razvoja publike na svima i valja ju naglasiti uvijek, a posebno na mjestima u kojima nekolicina ljudi jedni drugima govore ono što su si već odavno rekli bez ikakve želje ili makar napora da u taj njihov prostor zađe slučajni prolaznik ili netko tko o promatranoj materiji ili nemateriji ne zna previše."

Kako nastaje to što stvara, kakav je put od prve ideje, prve emocije, prvog zapažanja do pjesme?

"Jezik je uzbudljivo područje i kao malo koji dio stvarnosti daje mogućnost igre. Vjerojatno zato ga se mnogo snažnije disciplinira i ustrojava, jer lako podlegne životu i slobodi. U svom profesionalnom djelovanju imam sreću susretati se sa nevjerojatnim ljudima koji o svojim životima pripovijedaju jednako uzbudljivo koliko to njihovi životi jesu. Radi o najčešće osobama starije životne dobi, mještanima sela i manjih mjesta, koji su svoja čula razvijali u predsoftverskoj epohi i tako postigli nevjerojatnu razinu memorije, storytellinga i na koncu istinitosti koja nije vulgarno aktualna i bukvalna već nenametljiva i rezilijentna. Tako sam primjerice za moj skromni poetski prilog razumijevanju Antigone za osnovu uzela karizmatičnu i nezamjenljivu Dušanku Dubajić iz sela Donja Suvaja. S druge strane, baveći se naslijeđem ratne traume i kontinuirane tanato-politike odnosno zloupotrebe individualne patnje za potrebe pozicija moći, susrela sam se s nizom svjedočenja o užasima kako svjedoka tako i samih žrtava. Nekada je upravo taj moment jedan od najsnažnijih i daje uvid u mogućnost otpornosti kakvu ne očekujete tamo gdje se đonom prešlo preko otvorenog srca, ali upravo je tako pimjerice nastala pjesma o Zehri Turjačanin. Stoga, upoznavanje posebnih ljudi u najrazličitijim sferama života je zasigurno potencijalno polazišna točka upisivanja tih iskustava u stihove ili kakav drugi format.

image

Aneta Vladimirov
Foto: Darko Tomas/CROPIX

Darko Tomas/Cropix

Otkrića početka pjesama nije moguće predvidjeti iako uvijek idete ka njima – od onih koja su mi pred nosom čitavog govornog dijela života u vidu uzrečica, fraza, psovki i sl., do jezika književnika i književnica koji u datom trenutku razotkrivaju očigledno koliko i skriveno. Primjerice čitanje Olge Tokarczuk ili Alekseja Saljnikova je kod mene presjeklo nekoliko izlišnih ukrasnih vrpci i pokrenulo široke prostore pod njima.

S druge strane, često nešto krajnje nepoznato i geografski i vremenski vrlo udaljeno u meni probudi radoznalost i temeljem toga cijeli niz živih slika. U tome mi je posebno važna filmska umjetnost kako svojim umjetničkim postupcima u sadržaju filma tako i u montaži, kadriranju i drugim aspektima predstavlja za mene trajni izvor uzbuđenja i povremeno pisanja."

Pohađala je radionice poezije i proze kod Dorte Jagić, Ivane Bodrožić, Olje Savičević Ivančević. Takve radionice, ističe, prije svega demistificiraju uvriježena shvaćanja o pisanju: "Pisanje je rad i taj aspekt pisanja uvijek ostaje manje vidljiv u odnosu na njegova druga svojstva. Naravno, dijelom je to tako, jer kada nešto trajno i jasno definirate radom onda se automatski povlači pitanje socio-ekonomskih karakteristika njegovih radnika i radnica. U našim društvima zasigurno nije jednostavno živjeti od tog rada. Na radionicama se također demistificira pitanje inspiracije odnosno shvaćanja da su za pisanje potrebna posebna psihofizička stanja i transcendentalna nadahnuća. Naravno, mogu se zabilježiti i takve pojave tokom pisanja, ali i ne samo tokom pisanja. Nadahnuće kao format pripada životu, a onda i umjetnosti. Nekada nismo u stanju prepoznati nadahnuća u situacijama koje smatramo uobičajenima ili previše običnima i istovremeno učitavamo nadahnuće tamo gdje ga nema. Upravo se na radionicama ta konfuzija bistri i to na najbolji mogući način – pjesma koju stvarate uzvraća vam istim tim stvaranjem, jer je žvače i kuša istovremeno veći broj ljudi koji iznose svoj doživljaj njezina ukusa, mirisa, njezine poruke. U toj atmosferi dobronamjernosti, diskrecije i ležernosti imate privilegiju kritike i suučesništva u pisanju. U tome dakako postajete i samokritičniji. Ima i onih ljudi koji su pak autodestruktivni u vlastitim procjenama napisanog i utoliko se na ovakvim radionicama događa odvikavanje i od autodestrukcije kao jednog od nametnih formata današnjice koji se podvaljuje pod samokritičnost.

Za mene su radionice u Booksa i CeKaPeu predstavljale moment kvalificirane radosti i igre koja samu sebe ne shvaća ozbiljno odnosno razumije prolaznost trenutka i bezvremenost poetskog u tom trenutku. Jedno bez drugog ne idu. Na koncu, mogućnost da svjedočite trenutku nastanka prekrasne pjesme koju je netko teškom mukom otkinuo od vlastitog mraka i osvijetlio je poetskim postupkom je jedno od onih posebnih osjećanja koja krase osviještene kolektivitete. Nikada neću zaboraviti moment kada je Hrvoje Ryznar pročitao pjesmu "Zdravica" ili onaj kada je Betina Ilić Grički pročitala "Ljeto je bilo kao zima". Mogla bih se sjetiti još mnogo takvih trenutaka … Dakle, jednako koliko mogu zahvaliti Dorti Jagić, Olji Savičević Ivančević i Ivani Bodrožić isto toliko mogu zahvaliti svima s kojima sam pohađala radionice."

Radionice pisanja su je "potakle na zamišljanje načina na koji bih se i sama okušala u tome i tako me dovele do suradničkog projekta s Betinom Ilić Grički. Dvadesetu godišnjicu Queer Zagreba otvaramo ciklusom 'Osam radionica kod Betine i Anete' u kojem osmoro polaznika/ca s nama prolazi kroz osam emocionalno-senzorno različitih okvira intepretacije zbilje u kojoj živimo iz različitih početnih pozicija, različitih ne samo po iskustvu nego i po osviještenosti tog iskustva. Ideja je da razumijemo pisanje kao beskrajno polje kombinatorike koja ima za cilj eksperimentirati i isprobavati najmanje logične ili možda najmanje ugodne modele interpretacije ili pak trenirati pronicljivost i mikroskopske uvide izvan pojmova korisnosti, funkcionalnosti i uspjeha, izvan egzaktnih indikatora i selfhelp pozitivizma. Želimo pisati i igrati se tako da se ne opterećujemo ciljem pisanja, ali da nikada ne gubimo iz vida vlastitu motivaciju. Zanimat će nas samo onaj rezultat tog pisanja koji je u sebe ugradio i pokušaj i pogrešku i pokušaj nakon toga. Duboko vjerujem da drugačije ne ide."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2022 19:28