Hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti i publicist akademik Tonko Maroević umro je iznenada u utorak poslijepodne u svom domu u Starom Gradu na otoku Hvaru. Bio je znanstveni savjetnik na Institutu za povijest umjetnosti, profesor katedre povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, redoviti član HAZU-a i potpredsjednik Matice hrvatske, pjesnik, esejist, prevoditelj - ponajviše s talijanskoga jezika te istraživač suvremene hrvatske umjetnosti.
Željka Čorak, povjesničarka umjetnosti, prevoditeljica, esejistica, književna i likovna kritičarka, od velikana hrvatske kulture oprostila se sljedećim riječima:
- Ništa nema na ovom svijetu što se njega ne dotiče, što se mene tiče. Potpuno sam rasuta i u potpunoj nevjerici, sve su to događaji ljudskog života, susrela sam se s mnogo odlazaka i mnogo gubitaka… Ali ovo … Kao da sam pod nekom anestezijom. Ne mogu to razumjeti do kraja.
Za nekoliko mjeseci bilo bi šezdeset godina nekakvog našeg zajedničkog života, prijateljstva i suradnje. Iskreno mogu kazati da ne mogu razumjeti kako se uopće još okreće svijet. Čini mi se da je sve stalo, ili da će sve stati. Otišao je jedan od najvećih ljudi koje je ova zemlja imala. Mogao je biti toliko skroman, toliko tolerantan, toliko silno koliko je on bio, toliko prepun unosa u tuđe živote i sudbine, jer se uvijek družio s najboljima na prostorima i u raznim vremenima. Otišao je čovjek koji je bio kriterij.
Ako je mogao postojati čovjek bez mane, to je bio on, jer sve njegove osobine bile su onakve kakve bi se tražile od najboljega. On je silno ulagao u druge. Nikad na sebe nije mislio. Imao je znanje renesansnog čovjeka, povezivao je sredine, imao je razumijevanja za svakoga, nije se štedio ni u čemu.
Gotovo je nemoguće kazati riječima tko je bio Tonko Maroević. Mislim da će se tek po strašnoj praznini osjetiti tko je on bio. Ne znam što može nadomjestiti ovaj odlazak. Razgovarala sam noćas s Igorom Zidićem i kaže Zidić: 'Tko će sad čitati to što pišem? Tko će sad čitati?'. Ne raspolažem trenutno nikakvim riječima koje bi suvislo govorile o njegovu odlasku.
Meni se čini kao da se dogodio neki geološki pomak. Stvarno.
Bio je dvije godine stariji od mene, od 1961., kad smo se našli na prvoj godini studija, od onda smo proveli život u nekim bliskim odnosima. Moj muž bio je njegov najstariji živući prijatelj. Bio nam je i vjenčani kum, što je, naravno, manje važno.
Od pet knjiga koje sam ovih dana sa sobom ponijela na Šipan, tri su knjige koje sam dobila od Tonka. Nikad nije propuštao potaknuti nečiji interes, veselio se svemu što je nekoga zanimalo i obogaćivalo. Nikad nije govorio o sebi. Nije se sobom bavio. Njegov stupanj razumijevanja drugog čovjeka bio je jednostavno nedostižan.
Njemu je taštine nedostajalo, nikakve taštine nije bilo u tom čovjeku. On nije imao sitan pogled, njegov pogled je uvijek bio određen veličinom. Ničega sitnog u tom čovjeku nije bilo.
Velimir Visković u svojoj je Facebook objavi napisao: "Ovo je Tonkova slika koju sam snimio za njegova posljednjeg posjeta, u Leksikografskom zavodu prije mjesec dana. Došao je po novoizašli broj Književne republike u kojem je bilo i njegovih autorskih i uredničkih priloga. Zagrlili smo se kad je ušao, koroni usprkos (iako je u džepu nosio masku: 'Brižna Iva mi dala da nosim'). Bio je vedar, šalili smo se, prepričavali brojne zajedničke dogodovštine.
Vitak, pokretljiv, čovjek koji je uvijek radije pješačio nego se vozio tramvajem i taksijem. Sugovornik brze misli, s bujicom riječi, mnoštvom neugaslih interesa, bez obzira što se približio osamdesetoj, činio mi se vječitim dječakom, čovjekom koji će sigurno doživjeti stotu.
Govorio sam mu, za našeg zadnjeg susreta, između ostalog, o knjizi autobiografskih zapisa, gdje planiram i poglavlje o druženju s njim. Dogovorili smo se da mu tekst pošaljem - ako ga završim prije nego se vidimo, dok sam na moru - na mail tajnice Instituta za povijest umjetnosti. Nije imao svoj kompjutor ni smartphone. Ne zbog aristokratskog prezira prema novotarijama, već zbog načelnog stava da je on čovjek koji pripada Gutenbergovoj galaksiji, nije još pročitao sve knjige koje bi htio pročitati i što će mu onda ovi 'novi mediji'?! Već je i televizor bio previše za njega. Ponekad bih mu pokazivao neke svoje i tuđe objave na fejsu, sa zanimanjem je to gledao: 'Doista, nije to samo isprazno dokoličarenje, ima zanimljivih stvari. Čak i dobre poezije!'.
Rado mi je pozirao za selfie, ali nije to bio njegov medij.
Tonko je bio iskreno skroman, krajnje nerazmetljiv; siguran sam da ga nije toliko zanimalo da vidi kako ga ja prikazujem, više je njemu bilo do toga da pročita prijateljev rad kao oblik podrške, intelektualne i emocionalne.
Tonko je bio dobar pisac: vrstan pjesnik, likovni i književni kritičar, prevoditelj, ali iznad svega bio je pasioniran čitatelj, strastven, senzibilan, obrazovan, duboko i iskreno zaljubljen u književnost i pisce. Pripravan da im služi potiskujući sebe, baš samozatajno. Nisam u ovih svojih gotovo pola stoljeća bivanja u književnosti susreo čovjeka toliko zaljubljenog u književnost i umjetnost, toliko spremnog da entuzijastično podrži svakoga tko ima zeru talenta.
Nedostajat će taj dobri i pametni čovjek našoj književnosti i kulturi, a meni osobno i moj drug, moj lucidni sugovornik, suradnik s kojim sam 35 godina zajednički uređivao prvo Republiku, pa Književnu republiku. Toliko razgovarao o knjigama i piscima, a u nekim posebnim trenucima i ispovijedao mu se, češće nego on meni.
Posljednji zagrljaj, moj dragi prijatelju...".
Od Tonka se oprašta i Marko Pogačar: "Prije nepune tri sedmice, uoči ljetnog razlaza, u vrijeme kad se i neuobičajeni, nizom nedaća pogođeni Zagreb već praznio i postajao opasno tih, pitao sam Tonka sprema li se za odmor. Sjedili smo na terasi cafea U dvorištu, gdje smo se u posljednje vrijeme sastajali, i proslavljali njegovu posljednju, netom objavljenu pjesničku knjigu 'Kazalo', kojoj sam bio urednik. Popili smo već bili po jednu onu uobičajenu travaricu, iako samu knjigu još nismo imali u rukama - još se na njoj bila sušila tiskarska boja.
Tonko je načas odlutao, naizgled preskočio pitanje, i vratio se na knjigu. 'Znaš', rekao je, 'ja moram o ovoj knjizi misliti kao da mi je posljednja. U nju sam trebao sabiti sve preostale pjesničke ambicije, memento jednog vremena, posvete mnogim dragim i važnim ljudima. I, kao i uvijek, strah me da to nisam, ili barem nisam do kraja uspio'.
Poznajući njegovu vitalnost, nepresušnu energiju i radni elan, sasvim iskreno odgovorio sam da je to težak zadatak postavljen pred jednu knjigu, ali da pretpostavljam da ćemo najskorije imati prilike čitati bar još desetak njegovih naslova, sasvim različitog profila. Bio je tad upravo objavio i opsežnu antologiju novijeg hrvatskog pjesništva naslovljenu 'Svjetlaci', nasljednicu 'Uskličnika' iz 1995., te 'Riječi za jedan lapidarij', izbor iz katalonske poezije, trideset godina nakon također njegove vlastite, pionirske 'Bikove kože'.
'Svejedno', rekao je Tonko, 'ja sam mnogim velikim prethodnicima u književnosti ostao dužan, i ja te dugove moram bar pokušati vratiti. Makar skromno, koliko mogu. I zato ne planiram odmor, možda samo na par dana, a i to uglavnom radno. Zapravo se ne stignem odmarati', rekao je, a zatim je razgovor odlutao na srpske simboliste, Hvar i njegovog brata Vinka, Edoarda Sanguinetija, kojega je poznavao i prevodio, naša sasvim različita splitska djetinjstva.
I tu me, na Jadranu, sinoć sustigla vijest da je Tonko, sasvim iznenada, usprkos njegovoj dobi posve neočekivano, nenajavljeno otišao na prerani, ali bez sumnje više nego zasluženi odmor. Ostaje jedna praznina u našem književnom i kulturnom polju, i čitava četa onih koje je on sam, na ovaj ili onaj način, književno zadužio. Opraštam se od šjor Tonka jednim starim njegovim sonetom, onim što ostaje.
POSLJEDNJI SONET
za Z. M.
J
a
m
o
m
o
j
a
s
a
m
s
a
m