Slađana Bukovac (r. 1971.) objavila je svoju prvu zbirku pripovijedaka. Pripovijesti su najčešće, u naših pisaca, prva djela, a ovdje je redoslijed obrnut. Bukovac je dakle prvo napisala tri romana, koji su u našoj literarnoj javnosti bili manje zapaženi negoli su zaslužili.
Ima u njima slabijih dionica, stilski nedotjeranih pasaža, katkad i previše riječi, no njezin istančan pripovjedni ton, snažno oblikovan unutarnji život likova, otpočetka su odavali jedinstven talent, osobito u kontekstu toliko malene kulture kolika već jest naša.
"Odstraniti životinju" pak je prozna niska lišena ikakvih nesigurnosti, skladna i uzbudljiva, osobito za oko iskusnog čitatelja kojemu se nikamo i nikuda ne žuri.
Usudio bih se napisati da u našoj suvremenoj prozi nema pripovijetki toliko stilski izbrušenih koliko su ove intimne, guste a bistre, oslonjene na unutarnji život pripovjedača.
Slađana Bukovac ne mari za takozvane razlike između takozvanog muškog i takozvanog ženskog pisma, a ako ima čega u njima specifično "ženskog", onda je to minuciozna analiza vlastitih strahova i trauma, ožiljaka i još živih rana, dana ne jedino strpljivo negoli i bestidno precizno i samoranjavajuće ili, s druge strane, samoiscjeljujućih.
Bol od napuštanja
Zbirka je relativno opsežna, donosi deset proza, najčešće ne kraćih od dvadeset kartica. Nisu dakle posrijedi takozvane kratke priče, doskočice s poantom, kakve posljednjih godina masovno izlaze iz glava domaćih literata, uglavnom sklonih improvizaciji.
Gorivo svake, svaka je napisana u prvome licu, jest potraga za momentom u kojem nastaje trauma. Trauma i prisjećanje, ali dano tako da vija i kruži vremenom i prostorom slobodno. Tankoćutnost prema samoj sebi, a koje se manifestira kao okrutna operacija naživo. Sadržaj svake jest konkretan doživljaj konkretnog niza događaja, a koji postaje parabola univerzalnog u egzistenciji.
Kao i u romanima, Bukovac traga za djetinjstvom, u poluseljačkoj sredini, gdje nema mjesta za sentimentalnosti i gdje se ljudi života dohvaćaju grubo i pragmatično. Pripovjedačica jest u neprestanom bijegu od svijeta, svjesna da od njega ne može pobjeći te i taj bijeg razobličuje kao nepotrebnu, prenaglašenu živost, a ne kao puko odustajanje. Osobito je dojmljiva prva novela, po kojoj je knjiga naslovljena, a koja predstavlja, koliko osjećam i znam, prvu našu vrhunsku prozu s temom specizma.
Pripovjedačica se prisjeća šteneta kojega je kao dijete, djevojčica od kojih 12 godina, odvezla u smrt, odnosno prepustila u ruke baki, pošto ga je otac unio u kuću, majka izbacila, a ta baka, okrutna i primitivna, smjesta likvidirala. Ulazi u psihu djevojčice na biciklu, sve promatrajući mačka koji se upravo "prikrpao" njezinu domu, mačka koji je gotovo identična izgleda kao njezin koji je već tu, u kući, njezin i suprugov.
Nov će mačak ostati, a završio jest u njih očito u skladu s doživljajem koji i nova poluseljačka sredina u kojoj danas eto živi, gaji prema njima: slabi su i bolećivi. U pozadini se diže bol od napuštanja, od vlastite samoće, od ranjena tijela i perspektive samoće. To je, na koncu, priča o ocu, također jednom "slabiću", o majci, suparnici lišenoj rezona, rekao bih.
Granične situacije
Motiv bijega od vlastite krhkosti pripovjedačica najdojmljivije daje u noveli "Sigurna kuća". Opet je katalizator misaonog tijeka jedan pas, kojega namjerno ne zove kuja, a koja se oštenila u njezinoj zapravo već davno napuštenoj vikendici, a koja joj je svojedobno predstavljala oazu za koju je mislila da je u njoj odijeljena od svijeta. Kuja se tu oštenila u bijegu od ljudi, misleći da je na sigurnom. I jest, ali zapravo nije. Kao i pripovjedačica. Kuju i štence spasila je davši ih udomiteljima daleko od te šumske maternice koja miriše na jalovost svijeta. Kao da su ti štenci njezina nerođena djeca.
Svaka pripovijest donosi graničnu situaciju koja pokreće introspekciju, a te su situacije bolest, smrt, rastanak. Empatija koja pokreće pripovjedačicu jest njezina mana, doživljava je paradoksalno, ne kao kvalitetu nego kao nužnost. Nemoguće je, dakako, pa i u mnogo duljem prikazu od ovakvoga, "prepričati" stil kojim Bukovac piše, njezinu racionalno raspoređenu nabujalost, silnu množinu glagola, precizne opise a koji opet nisu opterećeni detaljiziranjem, hitrost prolaska kroz vrijeme, mnoštvo osjetljivih indikatora.
No evo, za ilustraciju, pasus iz novele "Dvojstvo; trojstvo": "Kao u nekakvom procesu osmoze, polako smo osvajale taj prostor oca dok ga nismo ispunile u tolikoj mjeri da se u jednoj točci dodirujemo. Često je odlazila na groblje, ja izrazito rijetko. Na početku bih sjela na granitni okvir, i pokušavala izgovoriti riječ tata s neobaveznom intonacijom, kao da nešto pitam iz susjedne prostorije, ili upozoravam da netko zvoni na ulaznim vratima. Nije funkcioniralo, bilo je neobično kako je često korištena riječ odjednom postala potpuno nepotrebna. Zvučalo je kao da se obraćam amputiranom ekstremitetu, ili kao da sam taj ekstremitet sama."
Kao i u romanima, Slađana Bukovac i u pričama zapravo traga za djetinjstvom