Nikola Marinković (24) prvostupnik je hrvatskog jezika i književnosti, a završava i diplomski studij novinarstva i odnosa s javnošću. Do sada je napisao dva romana, a ovoga prosinca je uz odličan odaziv publike imao promocije u Zagrebu i Zadru.
Sve je to samo po sebi hvalevrijedno, međutim Nikola sve to uspijeva unatoč činjenici da boluje od cerebralne paralize. Primjerice, piše samo desnom rukom jer mu je druga preslaba, i to isključivo na mobitelu. Kada smo dogovarali snimanje uvijek mora imati nekoga tko će mu pomoći, s obzirom na to da je u invalidskim kolicima. No sve što se čini nemoguće za njegovo stanje njemu je samo izazov više, ali i dodatan poticaj.
"Teško je zato što uvijek postoje spekulacije kako moji uspjesi nisu moji, nego su mi dani jer sam osoba s invaliditetom. Ta misao me nekako oduvijek pratila, posebno kroz moje školovanje. Tek na fakultetu sam počeo učiti kako biti ponosan i vjerovati i sebi, i u sebe", iskren je Nikola.
Cerebralna paraliza, poznata i kao moždana kljenut je stanje koje se odlikuje lošom kontrolom mišića, ukočenošću, paralizom i drugim neurološkim manjkavostima koje nastaju uslijed oštećenja mozga tijekom trudnoće, za vrijeme i poslije poroda, odnosno prije pete godine života. Cerebralna paraliza nije niti bolest niti napreduje, a pogađa jedno ili dvoje na 1000 djece.
Zahvaljujući svojoj otvorenosti i podršci roditelja Nikola vodi izuzetno dinamičan društveni život. Na pisanje je uvijek gledao kao na proces vrijedan divljenja koji, po njemu, kao ni studiranje, nije za svakoga.
"Volio sam tu novopronađenu hrabrost, no pribojavao sam se da nisam dorastao izazovu. Kao što je vrijeme pokazalo strah je bio neopravdan, ali i na neki način motivirajući. Osjećaj kad sam uzeo svoj prvi roman u ruke je neopisiv. Osjećao sam se kao malo dijete među slatkišima."
U prvijencu ‘La verdad verdadera‘ radi se o četiri obitelji povezane jednim studentom novinarstva. Prva naklada je prodana u cijelosti, dok je druga realizirana uz pomoć donacije Grada Zadra.
"Kako ne vjerujem u savršenstvo, svi moji likovi uvijek imaju i vrline i mane. Romani se mogu kupiti u knjižari Menart ili kontaktom putem društvenih mreža i web-stranice, nikolamarinkovic.com", naglašava.
Ni sam nije očekivao da će mu se pisanje ovoliko svidjeti, a niti činjenicu da će prva naklada biti potpuno prodana. Ipak, do knjige se još uvijek može doći na upit. Novi naslov, Tony je roman lika i karaktera, realistični i socijalni roman, međutim na neki način i roman o odrastanju. Tematizira sveprisutnu kulturu ‘kliktivizma‘ kroz specifičnog protagonista. Oni koji su se upoznali Nikolinim pisanjem prepoznat će njegov stil i to je nešto što ga, baš kao i brojni pozitivni komentari, neizmjerno veseli.
Radnja romana prati glavnog protagonista, Tonyja, koji živi u jednom specifičnom predgrađu New Yorka sa svojim roditeljima tijekom kasnih 1990-ih. Život mu je jednostavan, slobodni je umjetnik i bloger koji ne studira zbog poremećaja koncentracije, ali se sve mijenja nakon što mu otac počini samoubojstvo. Njegov dotadašnji svakodnevni život potpuno se urušava te se nalazi na nepredvidivom životnom putu.
"Ovaj najnoviji roman se može klasificirati kao roman lika ili karaktera, ali ujedno i društveni ili socijalni roman. Takav tip romana često nazivam književnošću usmjerenoj prema mladima, no unatoč tome, smatram da je primjeren svim dobnim skupinama. Uvijek pišem s ciljem da dotaknem srca čitatelja, vjerujući da će svatko pronaći nešto što ih povezuje unutar stranica, koliko god to dopustile njihove životne perspektive", otkriva Nikola.
Početkom prosinca je u Zagrebu održana promocija njegova oba romana u Domu Udruge specijalne policije Domovinskog rata. Uz njega je i tamo bila izdavačka kuća IK DILIGO LIBER, a u metropoli mu se pridružio i najbolji prijatelj Vito Sikirić, koji mu je neizmjerna podrška u svemu što radi i postiže. Perspektivan i mlad književnik ističe da kada naiđe na dobar tim, trudi ih se zadržati i opravdati njihovo povjerenje. Tako je ponovio iste suradnike, dok je pogovore pisao doc. dr. sc. Nenad Vertovšek. Za promociju novog romana u svom Zadru, odabrao je Znanstvenu knjižnicu u suradnji s kojom je izrađeno i zvučno izdanje prvog romana za slijepe i slabovidne osobe. Izložbena dvorana je prošlog tjedna bila puna do posljednjeg mjesta.
Pandemija i izolacija Nikoli su, govori, donijeli dobro jer se tada napokon malo odmorio. "Nisam morao na predavanja, mogao sam odmoriti leđa kad treba. Spontano sam počeo pisati. Jedan dan rekao sam sebi ‘idem probati‘."
Inspiraciju crpi iz svijeta oko sebe. Isto tako ističe da mu se čini kako ima mogućnost staviti se u tuđu kožu, ima empatiju prema ljudima.
"Trudim se razumjeti svakoga. Svjestan sam da i najlošiji nisu rođeni loši nego su takvi postali", govori.
Piše s ciljem da čitatelji mogu pronaći povezanost s bilo kojim likom, želeći istražiti dobre i loše strane svojih likova. Njegovo osobno iskustvo se najviše održava u njegovoj prvoj knjizi u liku Viktora.
"To je najbliže što ću se ikada približiti autobiografiji u mom pisanju zato što autobiografija prvenstveno zahtijeva ‘ja, pa ja‘ formu. Meni to osobno djeluje kao nabrajalica ili kukanje, a ja nisam sklon takvom stilu pisanja. Stoga, kroz svoje romane uvijek nastojim prikazati stvarne sudbine i ljude od krvi i mesa", kaže mladić i dodaje da je uvijek volio knjige i puno je čitao. Pisao je i poeziju, ali mu je proza bliža.
Za grubu skicu prvog romana trebalo mu je oko devet mjeseci. Naravno, sve ide malo sporije jer radi jednom rukom, a i on je veliki perfekcionist i ‘pegla roman do krajnjih granica‘.
Trenutno piše diplomski i traži osobnog asistenta koji bi, kaže, najviše bio podrška i daktilograf jer mu se zglobovi brzo umaraju zbog čega pomalo gubi motivaciju. Nikola je jedinac i roditelji su mu izuzetna podrška u svemu.
"Osjećam se nekad kao princ na bijelom konju iako ni ta uloga nije jednostavna", govori nam kroz smijeh Nikola.
Majka mu je najveći oslonac u svemu što mu zatreba, a otac je vozač autobusa. Kaže kako ne misli da je posebniji zbog javnog djelovanja, no godi mu podrška okoline.
Kako se Nikola voli počastiti koncertima i mama je uz njega naučila voljeti odlaziti na njih, kaže nam.
"Svaki zatvaramo i idemo zadnji doma. Ljudi se naguraju oko nas pa i ako hoćemo ranije ne možemo", govori simpatični Zadranin.
Nikola nam kaže da nije od onih koji bježe od činjenice da treba pomoć. Najopušteniji je s majkom, koja je uz njega kad god treba i spremna pomoći u provedbi svake njegove ideje.
"Živimo nažalost u vremenu kad nitko ne želi obavezu. Bitno je voljeti i prihvaćati sam sebe", naglašava.
Je li on volio sebe oduvijek?, pitamo ga.
"Teško pitanje. Nisam nikada razmišljao o tome. Mislim da sam si uvijek bio jako važan, bilo mi je važno moje dostojanstvo." Išao je u redovne škole i s današnje točke gledišta, kaže nam, s djecom nije imao problema nego sa stručnim službama i profesorima.
U srednju školu je išao u zadarsku Grafičku, ne zato što mu je to bio izbor nego jer ga je ona jedina mogla primiti jer je u prizemlju i bilo mi je omogućeno kretanje u kolicima.
Pred kraj srednje škole doživio je neugodnosti kojih se i danas nerado sjeti.
"Kontinuirano su me optuživali da izmišljam napadaje panike kako bih dobio ocjene koje želim. Nadam se da je vrijeme učinilo svoje jer vjerujem da me osnažilo, a nadam se i da neka nova djeca imaju bolja iskustva. Istaknuli su se i neki dobri ljudi s kojima se i danas rado čujem i koji me podržavaju u svemu, i hvala im na tome. Nisam više toliko ljut, no niti opraštam, niti zaboravljam", otvoren je Nikola.
Za svaku promjenu, pa tako i osvještavanje o osobama s invaliditetom i njihovim mogućnostima je ključno javno djelovanje pa je Nikoli drago što i on u zadnje vrijeme daje svoj doprinos.
Za njegovo stanje i održavanje što bolje forme važno je redovito vježbanje, sad ide na bazen, ima trenera i to voli.
Razočaraju li ga nekad ljudi?
"Mislim da kao društvo idemo boljim putem, ali iz moje perspektive jako sporo. To me malo rastužuje, ali ipak se kreće."
Nikola unatoč svemu uvijek voli otkrivati nešto novo, obožava slušati Taylor Swift. Dogodine ide na njezin koncert u Beč, čemu se već sad jako veseli.
O planovima za budućnost Nikola kaže kako planira nastaviti pisati jer će uvijek biti priča koje treba ispričati, no ističe kako mu je sad u planu privesti studij kraju i zaposliti se u struci, u novinarstvu ili PR-u. Svakako će nastaviti pisati romane, a možda uz pomoć stručnog kadra i komunikologa svoj diplomski rad, u budućnosti pretvori u stručni priručnik.
Želi biti radijski novinar, a volio bi raditi i podcaste.
"Prvo sam želio raditi na televiziji, ali sam shvatio da zbog ograničenja ne mogu te da je bitno raditi ono što mogu", kaže nam i dodaje da su se s koronom i sve većim uvođenjem poslova od kuće definitivno njegove šanse i nade u zaposlenje povećale što mu je dodatan vjetar u leđa.