Pri samom vrhu liste najprodavanijih knjiga u nas zadnjih se mjeseci drži meditativna, od narativno na na prvi pogled ponešto suzdržanih, a zapravo destiliranih, bitnih fragmenata načinjena slikovnica britanskog ilustratora Charliea Mackeseya naslovljena “Dječak, krtica, lisica i konj” (Planetopija, prijevod Edo Popović).
Knjiga za svakog, svejedno jeste li osmogodišnjak ili osamdesetogodišnjak. Dade se jednako zanimljivo čitati i krenete li iz sredine, prevrćete li stranice nasumično, krokiji su to razgovora u kojima je ponegdje kao u budističkom koanu na malome uhvaćena misao o kojoj potom možete razmišljati cijeli dan.
Usamljeni dječak počinje prijateljstvo s lisicom s kojom provodi vrijeme promatrajući divljinu. Divljina je personifikacija života, ugodno neugodna, neugodno ugodna, u njoj ih svašta može dočekati. I dočeka. Makar, nema tu odveć akcije, više je meditacije.
Drugujući tako s šutljivom i opreznom, životom povrijeđenom lisicom, potom s krticom koja iz početka, predvidljivo, zazire od lisice, prirodnog neprijatelja, i naposljetku s jednim konjem, najvećim, a najblažim, dječak u jednostavnim konvezracijama čuje o temeljnim pitanjima života i odnosa prema sebi i drugima.
“Što želiš biti kad odrasteš?”, pita lisica. “Ljubazan.”, kaže dječak. “Što mislim da je uspjeh?”, dječak će lisici. “Voljeti”, jednostavno zaključuje mudra lija.
Ni krtica nije manje inspirativna. Kad je dječak pita što misli što je najveći gubitak vremena u životu, bez puno razmišljanja odvraća da je to “uspoređivati sebe s drugima”. Dječak poželi da na ovom svijetu postoji neka škola u kojoj bi nas odučavali od – naučenog. Listajući stranice Mackesyjeve knjige prvo padnu na pamet svi oni tjeskobni osnovnoškolci kojima su roditelji kupujući početnice posredovali i stav da moraju imati petice, poruku da samo dobre ocjene i mjerljiva postignuća jamče dobar život. Ovo je dobro štivo za tu tjeskobnu djeca koja više razmišljaju o strahovima, a manje o svojim snovima.
Charlie Mackesey dugo je godina radio ilustracije za The Spectator, bio je i illustrator za izdanja Oxford University Pressa,
za sebe kaže da nije od onih koji se snalazi u usputnim razgovorima, da mu ne ide tzv. small talk. “Posve se u tome pogubim. Volim razgovarati o stvarim koje su mi bitne. Zapravo, volim razgovore.” Tu se negdje u njemu i rodila ova knjiga, kratki razgovori o bitnome. Prve je misli stavio na papir nakon jednog razgovora s prijateljem o hrabrosti. Dojmilo ga se što je čuo od njega, došao je kući, spontano sjeo za radni stol i ilustirao tu konverzaciju, tako je krenuo bilježiti razgovore, skupljati stranice i stvorio knjigu koja je doživjela svjetski uspjeh.
I za kraj: “Je li tvoja čaša dopola prazna ili dopola puna?” upitala je krtica. “Mislim da sam zahvalan što uopće imam čašu.”, rekao je dječak.