Izrael potresa ovih dana veliki skandal na kulturnoj sceni iza kojeg se krije i prava obiteljska drama čiji su akteri članovi obitelji znamenitog pisca Amosa Oza. Jedna od njegove dvije kćeri, Galia, objavila je memoare u kojima svog oca prikazuje u vrlo ružnom svjetlu, kao zlostavljača koji ju je vrijeđao i tukao tijekom odrastanja.
"U djetinjstvu me otac tukao, vrijeđao i ponižavao", napisala je Galia Oz u knjizi objavljenoj na hebrejskom. "Izvukao bi me iz kuće i bacio preko praga. Rekao bi mi da sam smeće. To nije bio prolazni gubitak kontrole ili povremeni šamar po licu, već rutina sadističkog zlostavljanja. Moj zločin bila sam ja sama, tako da kazni nije bilo kraja. Morao je biti siguran da ću se slomiti."
Sve o čemu piše Ozova kći posve je u suprotnosti s percepcijom javnosti o velikom piscu-humanistu. Ozovi su stavovi, kako se ističe i na stranicama njegova hrvatskog izdavača Frakture, izrazito pacifistički u sferi politike i socijalnodemokratski u sferi socijalne ekonomije. Jedan je od prvih Izraelaca koji je zagovarao rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba nakon Šestodnevnog rata. Učinio je to još 1967. u članku “Zemlja naših predaka” u novinama Davar, a jedan je od utemeljitelja pokreta Peace Now. Ono što je cijelu situaciju učinilo još čudnijom i šokantnijom je da ostali članovi njegove obitelji ne dijele isti stav s Galijom, uključujući njegovu udovicu Nily, stariju kćer Faniju Oz- Salzberger i sina Daniela Oza koji ga, od kada je knjiga izašla, zdušno brane. Što se to događa unutar Ozove obitelji, pitaju se mnogi nakon objave memoara i istupa Ozove djece koja su promptno reagirala na Galijine optužbe.
"Cijeli svoj život poznajemo jednog posve drukčijeg Amosa, toplog i privrženog čovjeka koji je duboko i nježno volio svoju obitelj", napisali su u zajedničkoj izjavi koju je Fania Oz-Salzberger, profesorica na Sveučilištu u Haifi, objavila na Twitteru. “Posvetio nam je svoje srce i dušu. Velika većina Galijinih optužbi na račun Amosa u potpunosti je u suprotnosti s našim sjećanjima na njega koja su puna ljubavi."
Amos Oz (Jeruzalem, 4. svibnja 1939. - Tel Aviv, 28. prosinca 2018.) gigant moderne hebrejske književnosti koji je slovio i za jednog od vodećih izraelskih intelektualca objavio je dvadeset romana, među kojima se posebno ističu "Moj Mihael", "Planina lošeg savjeta", "Soumchi", "Crna kutija", "Fima", "Pantera u podrumu", "Isto more", autobiografski roman "Priča o ljubavi i tmini", "Rimovanje života i smrti", "Juda" te niz esejističkih knjiga, među kojima "U zemlji Izrael", "Izrael, Palestina i mir" te "Kako izliječiti fanatika". Djela su mu prevedena na više od četrdeset svjetskih jezika, a redovito je objavljivao eseje o politici, književnosti i miru. Pisao je za Davar, Yedioth Ahronoth, New York Review of Books i sve važnije svjetske dnevne novine.
Dobitnik je i niza prestižnih nagrada, dodijeljeno mu je više počasnih doktorata na sveučilištima diljem svijeta. Pisati je počeo u ranim dvadesetim godinama - njegova prva zbirka priča "Gdje šakali zavijaju" izlazi 1965., a prvi roman "Možda drugdje" 1966. godine. Svoje je izvorno prezime Klausner promijenio u Oz, hrabrost na hebrejskom, kada je svoju roditeljsku kuću u Jeruzalemu zamijenio životom u kibucu. Tu je upoznao i svoju suprugu Nily Zuckerman s kojom se oženio 1960. i s kojom je dobio troje djece Faniju, Galiju i Daniela.
Galia, dječja spisateljica i autorica dokumentarnih filmova, prekinula je kontakt sa svojim roditeljima i braćom prije sedam godina te nije prisustvovala očevu sprovodu. Oz je međutim sve do svoje smrti, kako svjedoči obitelj, pokušavao razumjeti njezinu traumu i ponovo se povezati s njom. “Galijina bol je opipljiva i potresna”, napisali su u zajedničkoj obiteljskoj izjavi, “ali mi se drugačije sjećamo. Zapanjujuće drugačije." U objavi na Facebooku Daniel Oz napisao je: “Moj otac nije bio anđeo, već samo ljudsko biće. Ali bio je najbolja osoba koju sam imao privilegiju poznavati."
Za razliku od njega i njegove starije sestre Fanije, dodao je, Galia se sjeća da je od njihovog oca doživjela teško i nasilno roditeljstvo. “Siguran sam - to jest znam - da u njezinim riječima ima istine. Nemojte je izbrisati. Ali nemojte niti nas izbrisati. I mi imamo glas, a naš glas dolazi iz dubine duše." Naslov knjige, "Nešto prerušeno u ljubav", kao da aludira na Ozove memoare "Priča o ljubavi i tmini", objavljenoj 2002. godine, u kojima pisac progovara o svom djetinjstvu koje je bilo obilježeno tragedijom - samoubojstvom njegove majke kad je imao 12 godina. Njegovo pisanje prožeto je, smatraju interpreti, osjećajem gubitka i melankolije upravo iz tog razloga.
“Bez rane, nema ni autora”, govorio je Oz. I njegova kći Galia u intervjuima koje je dala izraelskim medijima, svoje je djetinjstvo također opisala kao mračno. "Ovdje ne postoje dvije strane", rekla je. "Bilo je teže šutjeti." Zlostavljanje je počelo, kako piše, kad je obitelj živjela u kibucu u središnjem Izraelu, gdje se Amos Oz preselio još kao tinejdžer nakon majčine smrti jer je htio postati, kako je jednom rekao, “sve ono što nije bio njegov otac”.
Prema tadašnjim pravilima kibuca, djeca su spavala daleko od roditelja, u zajedničkim dječjim kućama i posjećivali roditelje nekoliko sati dnevno.
"Ali čak je i to bilo previše", napisala je Galia Oz. "'Ovo nije tvoj dom", rekli su mi. "Vrati se u dječju kuću."
Knjiga Galije Oz uznemirila je izraelski književni svijet i bacila sjenu na ostavštinu njezina oca u vrijeme pojave nove društvene svijesti i pokreta #MeToo, na što se i sama osvrnula napisavši: "Kuće poput one u kojoj sam odrastala nekako plutaju u svemiru, daleko izvan dosega socijalnih radnika, izvan dometa utjecaja revolucija poput MeToo i bez da ostave traga na društvenim mrežama."
Trenutno nema planova za prevođenje ove knjige na engleski ili druge jezike, objavio je izraelski izdavač.