Liječnik i pisac Ivo Balenović visok je čovjek, konkretne konstitucije, izgleda kao da trenira svaki dan. Tek kada mu se pobliže prouči lice, ostavlja dojam dobrohotne, mirne osobe kojoj okršaji bilo kojeg tipa, posebice oni fizičkog karaktera, nikada nisu bili dio svakodnevice.
Svojim novim romanom "Podmetači leševa" (Naklada Jesenski i Turk, 2020.) Balenović se, ipak, stavlja u poziciju konačnog okršaja. Literarnog, očito je. Meta? Cjelokupni zdravstveni sustav, sa svim svojim manama, nelogičnostima i perverzijama o kojima smo kroz godine čitali mnogo, i za koje većinom nije nitko odgovarao.
Sve je tu. Ilegalni abortusi u državnim klinikama (organizirani od strane šefova klinika), halapljivi doktori koji maksimalno iskorištavaju poziciju moći, egzistencijalno ugroženiji liječnici i zdravstveni radnici koji također posrću u nuždi, organizirano premlaćivanje osoba koje o nepravilnostima žele progovoriti, a za njih imaju i dokaze. Zatim, Liječnička komora koja na sve zatvara oči, kao i nadležno ministarstvo.
Ljubavničke veze doktora i novinarki te državnih odvjetnica. Kao rezultat svog tog kupusa korupcije, nečinjenja i nereda, tu je i jedan sićušni leš djeteta, a Balenović je svoj triler ispričao od studenoga do ožujka, uz česte opise snijega koji prekriva zagrebačke ulice i bolničke zgrade u kojima se sav taj horor odvija. Snijeg pritom, treba reći, ne funkcionira isključivo kao hommage skandi trilerima u čijoj maniri Balenović ispisuje svoje retke. Ne. Pisac kao da želi reći: kada se otopi sav taj snijeg, možda stvari izađu na vidjelo.
Ali, neće izaći na vidjelo. Osjetio je to Balenović na vlastitoj koži. Roman je, kaže, inspiriran stvarnim događajima u domaćem zdravstvenom sustavu, gdje je proveo svoj čitavi radni vijek. Godinama je kao ginekolog radio u KBC-u Merkur, a otamo je otišao kao optuženik. Sudski proces još traje, pa o njemu ne može mnogo govoriti. Ipak, rado govori o onim stvarima koje su, kako kaže, bjelodane.
- U KB-u Merkur na Odjel ginekologije i opstetricije godinama su dolazili raditi liječnici koji su imali svoje privatne prakse i uopće nisu bili zaposlenici bolnice. Sve je organizirao tadašnji predstojnik Klinike, koji je s njima bio u dogovoru. Tadašnji ravnatelj bolnice to je bio zabranio, no ti liječnici su nastavili dolaziti i protuzakonito obavljati poslove liječnika specijalista uz dozvolu predstojnika. Nije se radilo ni o kakvoj edukaciji, kako se kasnije to pokušavalo opravdati, nego o klasičnom radu na crno - komentira Balenović uobičajenu praksu koja je, naposljetku, njega dovela do optuženičke klupe, ali i nepravomoćne presude iz 2014. godine.
Cijeli je sudski proces razotkrio pozadinu cijelog slučaja i dao uvid u razmjere kojima je takva praksa, koju je tadašnji predstojnik Klinike omogućio, moralno, etički i medicinski neprihvatljiva, a prije svega ljudski neodgovorna i s aspekta prava pacijenta potpuno iracionalna (prema riječima suca Rafaela Krešića).
Nemoć pred institucijama
Dok govori o tom slučaju, Balenović ostavlja dojam utopljenika kojemu nitko ne može pomoći. Prva obala je daleko, a nema ni spasilačkih čamaca. Ostao je sam i pliva uzvodno, jedva se boreći s visokim valovima.
- Ta situacija je trajala godinama, i prije nego što sam ja počeo raditi na Merkuru. Svi su to znali. No kako se radilo o ilegalnim i koruptivnim aktivnostima koje su unaprijed bile dogovorene, što se nije niti tajilo, moja je građanska dužnost bila nesudjelovati u tome. Osim toga to nije spadalo u domenu moje odgovornosti jer je u dežurstvu liječnik iz nadslužbe bio odgovoran za njihov rad.
No, moja je liječnička dužnost bila uskočiti u pomoć kolegama i pacijentima u trenutku bez ikakvih kalkulacija, iako je predstojnik Klinike naredio da se mi ne miješamo u rad privatnika - prisjeća se Balenović, pa nastavlja o tome kako je o svemu pisao i tadašnjem ministru Rajku Ostojiću, no on se nije potrudio niti odgovoriti, iako smatra da je to bila njegova dužnost. Kasnije je dokumentacija o zahvatima privatnika u državnim klinikama, koja je navodila i datume i imena pacijenata, nestala. O svemu je Balenović obavijestio i novog ministra Milana Kujundžića koji je saznanja proslijedio DORH-u, no bez rezultata. Balenović iz torbe vadi stara izdanja novina i pokazuje nam naslove.
"Balenoviću, gdje ti je savjest? Došlo je vrijeme da priznaš pogrešku", kaže jedan od naslova pokraj njegove slike, dok je ispod njega masnim slovima istaknuto:
"Obrisao je ruke od krvi, uzeo 4800 kuna, prebrojao novčanice i rekao: Sve će biti okej."
- Smatram da je takvo novinarstvo, ako se taj huškački medijski linč uopće može nazvati novinarstvom, koje iskorištava nemoć pojedinca da bi ga dobro iskonstruiranim lažima pokušalo javno poniziti isto tako etički, ljudski i moralno neprihvatljivo kao i protuzakoniti rad liječnika. No, nije moje da sudim takvim ljudima. Naprotiv, to me inspirira na stvaranje - govori autor.
- Samo je te godine, unatoč zabrani ravnatelja, taj privatnik u kliniku dolazio 13 puta porađati svoje pacijentice. No nije on bio jedini. Sve je to divno i krasno i ja nemam ništa protiv toga. On je zadovoljan, pacijent je zadovoljan, šef Klinike je zadovoljan. Ne zanima me tko se s kime dogovorio i tko je kome i koliko platio. No, kada se nešto dogodi i kad stvari krenu krivo, onda se traži krivac jer se radi o protuzakonitim radnjama. No ja ne želim i ne dam da se moje ime uopće spomene u tom kontekstu, a kamoli da moram odgovarati za takve njihove dogovore i rabote - prepričava Balenović kojemu je, nastavlja, u to doba najteže padala ta nemoć pred institucijama koje su pred svime zatvarale oči.
Zvuči nevjerojatno, ali nakon spornog slučaja koji ga je doveo na optuženičku klupu, inspekcija Ministarstva zdravstva uopće nije bila došla u Kliniku, već su na temelju dokumentacije i izjava svjedoka (iz kojih se jasno vidi tko je što radio i kako se radilo u Klinici) sastavili svoje mišljenje, koje se uopće nije doticalo činjenice da je porod u klinici bio obavljan ilegalno. Naprotiv.
- Iz njihovih spisa o slučaju jasno je da tadašnja inspekcija Ministarstva zdravstva svjesno zataškala takvu dugogodišnju praksu. No, ono što je nevjerojatno jest to da inspekcija Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske (dva ginekologa i jedan pedijatar) ne zna osnovne medicinske postulate. Oni ne znaju koliko traju porođajna doba, niti ih razlikuju, a to sve postaje razvidno kada se čita njihov spis i njihovi zaključci o slučaju.
Oni ne znaju niti približno ocijeniti APGAR indeks, a kamoli da bi znali stručno zahtjevnije stvari kao što su razlikovanje respiratorne od miješane metaboličke acidoze ili što je to potrošna koagulopatija. Inspekcija čak aludira i na kasnije krivotvorenje nalaza, a u službenom izvještaju barataju laičkim terminima opisujući emocije liječnika - kaže Balenović koji je uvjeren da mu je inspekcija htjela nakalemiti odgovornost za slučaj o kojem ne može podrobnije govoriti, jer se i dalje čeka nalaz vještaka.
- Kada sam prozvao Časni sud Komore, tadašnji predsjednik Komore Hrvoje Minigo je izjavio da obmanjujem javnost tezom da privatnici ilegalno dolaze obavljati operacije na svojim pacijentima i da to nije u nadležnosti Komore. A za to je znao čitav grad, žene su o tome otvoreno pisale po forumima. Znalo se čak i koliko koji privatnik traži za određenu operaciju, a znalo se tko se od liječnika iz ranga nadslužbe tome pokušava suprotstaviti, kao i tko su oni koji sudjeluju u svemu te uzimaju svoj dio kolača.
No, prozvao sam Časni sud Komore jer je tada u njemu sjedio glavni organizator takvog rada - tadašnji predstojnik Klinike. Svjedočio sam i njegovom ucjenjivanju jednog optuženog liječnika pred Časnim sudom Hrvatske liječničke komore, o čemu pišem u romanu - govori Balenović, kojega pitamo i koji je odnos fikcije i fakcije u njegovim "Podmetačima leševa", krimiću koji tematizira korupciju, klijentelizam i pokvarenost zdravstvenog sustava, ali i njemu bliskih sustava poput farmaceutskog, sudskog ili medijskog.
Svemu tome je, kaže, izbliza svjedočio. - Osamdeset posto je realnost, dvadeset posto fikcija. Sve bolničke situacije su stvarne, izmišljeni su samo dijelovi privatnih života glavnih likova - kaže hladno Balenović, na što mu jedino možemo odgovoriti: treba konačno bježati iz ove države.
Ljudska pohlepa
No, Balenović nas umiruje. Da, događa se u našem zdravstvu pravi organizirani kriminal, koji opsežno secira u svom romanu, no postoje, kaže, ljudi koji pošteno rade svoj posao, pred sobom i pred drugima. Doduše, takvi su u njegovu romanu rijetki, neki i posrnu, no on većinom piše o bahatim pojedincima u sustavu koji ne mare za kodeks ili zakletvu. Liječnici su to upitnih moralnih kompasa, sumornog psihološkog profila. Ne samo da uzimaju novac i ilegalno obavljaju zahvate, već svima i nadmeno lažu, uvjereni da im se ne može dogoditi baš ništa. Ljudska pohlepa je, smatra Balenović, razlog svemu, a na nju, čini se, nisu imuni niti ljudi koji su položili zakletvu.
Zbog svega je, nastavlja, davno odlučio raskrstiti sa zdravstvenim sustavom. Neko je vrijeme pokušavao živjeti samo od pisanja, no nije išlo. Malo je ovo tržište. Iako je neumorno pisao, doživljavao uspjehe sa svojim romanima, kao i s filmovima na čijem je radu sudjelovao kao scenarist, morao se vratiti zdravstvu, imati stalan posao.
Trenutačno je zaposlen u Domu zdravlja Krapinsko-zagorske županije. Tijekom liječničke karijere napisao je roman "Metastaze" (pod pseudonimom Alen Bović), čija ga je ekranizacija vinula u zvijezde, kao i poznatog "Ljudoždera vegetarijanca", koji je također bio vrlo uspješno ekraniziran i koji je prvi Balenovićev uradak koji je odredio i njegov spisateljski kredo: progovarati o rak-ranama hrvatskog zdravstvenog sustava, i to literaturom i filmovima, kada već ne ide drugačije.
Osim navedenih djela, napisao je i roman "2084: Kuća Velikog Jada" i "Vladimir se vraća kući". Kao koscenarist radio je i na igranim filmovima "ZG80", "Agape" i "Divljaci", a scenarist je i crtanog filma "Medo Trapavko".
Šokantni prizori
Iako su mnogi gledali njegova "Ljudoždera", neki i čitali, vrijedi ponoviti: glavni lik tog romana je zli, korumpirani liječnik koji lažira medicinsku dokumentaciju, a pacijentice mu umiru prilikom poroda. Osim toga, on pije i drogira se, a nije mu strano niti družiti se s korumpiranim policajcima i pritom obavljati poslove za zagrebačko podzemlje. Lako za roman, ali film po njegovom predlošku je, prisjeća se Balenović, onomad podignuo toliko prašine među zagrebačkim doktorima i "glavama" klinika da se tadašnji predsjednik Liječničke komore od filma, kao i od glavnog lika u njemu odlučio ograditi priopćenjem na službenim internetskim stranicama. Ograditi od fiktivnog lika.
Pritom, Balenović napominje kako slučaj ispisan (i prikazan) u "Ljudožderu" nema tako snažno uporište u stvarnosti kakvo ima njegov novi roman. To djelo, kaže, funkcionira više kao blaga metafora čitavog sustava. Ništa nije toliko eksplicitno, kako to izgleda u "Podmetačima leševa". Taj roman, vjerujemo, važne "glave" iz sustava još nisu ni pročitale, jer se tek pojavio na policama, no hoće. Sigurno hoće. Jer, "Podmetači leševa" su toliko moćan i jasan roman o stanju u hrvatskom zdravstvu da će trebati stranice i stranice priopćenja bude li se Komora (opet) htjela ograđivati od "fikcije".
Pokvarenost sustava na stranu. Izuzmemo li horore o kojima pisac u romanu piše, a za koje tvrdi da su stvarni, zaklopimo li, dakle, nakratko oči, pa bez gađenja i strepnje pristupimo tom djelu, riječ je o rasnom žanrovskom romanu koji čitatelja gura da stranice okreće i okreće dalje. Balenović piše jezgrovito i filmično, njegovi se dijalozi lako tretiraju kao stvarni, pa ne čudi da je autor sklon vjerovati da će i ovo djelo koje nam, prema riječima urednika Krune Lokotara, donosi neke od najšokantnijih prizora hrvatske suvremene književnosti, kad-tad biti i ekranizirano. I to u formi serije.
- Taj je rukopis prvo bio zamišljen kao scenarij. Možda je i zato tako 'filmičan'. Na kraju se zakompliciralo s produkcijom pa sam ga odlučio adaptirati u roman. No, to ne znači da 'Podmetače' jedan dan nećemo gledati kao seriju u nastavcima - zaključio je autor.