Čovjek kojega srce prijeti izdati dok liječnici traže tuđe koje bi mu produžilo život (a taj ga život i ovako i onako ne veseli), zašao u šezdesete, svježi udovac, Josip Majdak skupa sa spremačicom, nepoznatom mu ženom, posprema nebitne materijalne artefakte vlastitoga života, ne bi li što manje toga ostavio kćeri kao “teret uspomena”.
Lišavajući se banalnih fizičkih tragova, dok u glavi pripovijeda svakodnevicu jednog uzmicanja, polaganog nestajanja, gotovo ravnodušan na bolničku dinamiku kopnjenja, češlja vlastite odnose, zagledan u taj skoro pa minuli život. U svoj neljudskosti onoga kako je postupao i što je za života činio, taj Majdak Mihaele Gašpar iz romana “Nemirnica” posve je ljudski. Što je više bio ljubomoran na prijatelja kojem je sve dobro išlo, sve je manje volio sebe gubitnika. Dovoljno je iskren da zna kako je profitirao od pogibije brata. I dovoljno pametan da naslućuje koliko je izgubio. Prisjeća se majke, jednostavne, priproste žene koje se stidio, toliko da ju je krio od prijatelja. Vlastitu ženu zamrzio je kad je oboljela, jedva je dočekao da umre.
“Dovraga, krepaj više, što čekaš…” kazao je toj Vesni od koje je tajio da jede po restoranima u doba kad su kod kuće jedva imali za paštetu. Minuciozno pisano, gusto štivo u kojem autorica iznova secira obitelj i sve ono što u ljudima i među ljudima raste pod istim krovom. Kako je nastajao ovaj roman, kako ga je pisala, od čega gradila?
“Onda kad se negdje u meni upalio žižak da trebam pisati o nečem što čovjeku ne može biti blisko u dobi kad je previše mlad da bi mislio o vlastitom odsustvu i dokinuću. Možda se to nekima od nas događa ranije, nekima možda nikada, ali kod mene je to bilo na polovini četrdesetih. Ne znam s čime bih usporedila nastajanje romana. Kuću gradimo prema arhitektonskom nacrtu, s jasno određenim kotama, hrpom dozvola, ali tekst nema kote ni mjerila, on je poput vode i ja ga ne gradim, prije bih rekla da dubim korita kojima će teći i dižem brane na mjestima gdje bi se mogao preliti i usmrdjeti poput kakve bare”, kaže autorica.
Pripovijeda glasom urara Josipa Majdaka, piše u prvom licu postarijega muškarca. Kako je bilo ući u njegove cipele? “Kad pišem, svoje likove živim kao vlastiti identitet i zato mislim da je moguće biti taj postariji muškarac. Tako sam živjela i sve likove u prijašnjim romanima, oni su moji, oni su ja. Zastrašujuće ali istinito. Tako sam živjela i lik Josipa Majdaka, čovjeka suočenog sa svršetkom vlastitog života.
Vjerujem da velikoj većini kroz život spoznaja o vlastitom dokinuću dolazi povremeno, kao neki otkloniv trun, nešto čega se moguće riješiti nekom drugom, ljepšom misli, ali ona, zapravo, u nama čuči od trenutka spoznaje da jesmo. Josip Majdak, u trenutku spoznaje da je ispred njega isključenje iz ovozemaljskog života, radi svoju osobnu, neprikladan je termin ali ‘cost-benefit’ analizu, od čega mu mnogo toga ne služi na čast, neki su događaji pak stjecajem okolnosti takvi, neke je mogao spriječiti, ali nije. Ali svih događaja je svjestan i jedino što mu ostaje jest presložiti ih i napraviti im mjesta u svom srcu, složiti svežanj od događaja iz svog života i vidjeti se, možda prvi put, oslobođen sebeljublja, u istini vlastite osobe. To je, naime, trenutak najvećeg poštenja. Nekako vjerujem da ćemo svi biti u jednakoj prilici.”
Urar Majdak čitatelju objašnjava da je nemirnica dio satnog mehanizma koji kružno gibanje prenosi u pravocrtno. Dragan Jurak dao si je truda, no te riječi ni u rječniku Leksikografskog zavoda ni u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku, kako je napisao u pogovoru romana, nije pronašao. Je li, naposljetku, “nemirnica” ipak izmišljena? Što je nemirnica Mihaele Gašpar?
“Nemirnica je mehanički titrajni sustav, u satovima to je regulator točnosti. Njezino djelovanje nije ovisno o položaju, ona titra jednolično, u svakom položaju. To nije izmišljen termin, on je doista termin iz udžbenika precizne mehanike. Preneseno, ovdje govorimo o toj preciznosti mehanike ljudske duše i naših karaktera. Svi se mi osjećamo posebno, drugačije, autentično; bolji smo od drugih, pošteniji, iskreniji, i to je možda najzorniji prikaz neobjektivnog mišljenja koji postoji, jer zapravo smo ono kako nas drugi doživljavaju, pa je pitanje koliko smo mi uopće spremni zagledati se u sebe, u one muljevite slojeve koji nam ne služe na čast. Zapravo, to za mene nije više ni pitanje, ja sam uvjerena da to nismo u stanju.”
Majdak je spreman na smrt, posprema fizičke stvari, u glavi prolazi kroz bitne mu odnose. Može li se doista biti pomiren i spreman na vlastitu smrt? “Vjerujem da većina ne može, i to uopće nije u vezi s grizodušjem ili savjestima, nego sa sviješću o vlastitom odsustvu iz svijeta koji uglavnom, uz sve muke i strahote, doživljavamo prekrasnim mjestom.
Zamijetila sam da ovakvim izjavama uglavnom izazivam verbalnu agresiju, često me i dragi prijatelji navlače na taj skliski teren s nakanom da me razuvjere, neki čak vjeruju da bih se trebala liječiti od depresije, a ja zapravo vjerujem da je moralna odgovornost svakog čovjeka ne biti sretan jer ako je nekome moguće biti sretan u svijetu u kojem vlada nepravedna raspodjela hrane, u kojem umiru djeca čija dnevna porcija hrane za preživljavanje stoji tek pedeset centi, dakle umiru zbog neimanja onog elementarnog, potom ratovi za koje polovina svijeta i ne može shvatiti kome točno i gdje pripadaju, a zločin prema prirodi je toliko širok pojam da ga ne treba ni načinjati. Što je najgore, govoriti o ovome postalo je profano, izgubilo je smisao i čovjek može biti optužen za banalnost! Tko je onda zapravo taj čovjek koji će ujutro ustati, protegnuti ruke, zijevnuti još mamuran od mirnog sna i izjaviti da je život lijep? Kakav je to onda čovjek?”
Majdak je čovjek koji je otrovao vlastitoga psa, raduje se kad prijatelju ubiju oca, jer i sam je bez oca, općenito puno je toga opterećujućeg što je nakupio kroza život. A, ipak, autorica ga nije učinila sasvim odbojnim, portretira ga vrlo ljudskim, makar neljudskim. Osjeća “ljubomoru na prijatelje koji su često na svojim obrazima i stražnjicama nosili otisak očeva dlan. U tom otisku vidio sam njihov ponos, pripadanje..., ukras djetinjstva u kojem je očeva vika bila najskrovitije utočište voljenoj djeci”.
Na koncu se nesretni dječak Majdak raduje kad njegovu prijatelju Stjepanu umre otac. “Stjepan i ja bit ćemo braća, braća bez oca... Ta misao... ispuni me zadovoljstvom...” Kakvim Mihaela Gašpar vidi Josipa Majdaka? S njezinim godinama i životnim iskustvom, čini li joj se da su ljudi, vrlo pojednostavljeno govoreći, uglavnom dobri ili loši? “Mi smo uglavnom neljudi. I ja to ne tvrdim samo iz osobnog iskustva nego zbog svega onoga što se događa oko nas. Jako je malo nezagađenog prostora. I sama se ne ograđujem od svojih loših postupaka. Zašto bih? Postupala sam loše i nepravedno, neljudski.
Zasigurno postoje ljudi koji su uzgojili prijezir prema meni kao što postoje oni prema kojima i ja gajim taj isti prijezir. I vi zasigurno prezirete. I onaj tko će ovo čitati prezire. I ne samo to, mrzi, laže, nešto je i ukrao, bio je nepošten i još štošta. Mi uistinu živimo, jesmo i sve ovo pripada životu. Sramotno jest, a sramota se skriva u najdublje naše slojeve. U toj sramoti i postoji mrva utjehe da možemo možda biti bolji. Možda. Josip Majdak, glavni lik ‘Nemirnice’, nije ni bolji ni gori od nas. Iz pozicije čitatelja, nekakva arbitra, možemo se nad njim zgražati, ali kad se sklope korice knjige, što onda da radimo sa sobom?
Ako smo dovoljno licemjerni, sudit ćemo ga. Ipak, ja glupo računam na naše poštenje i da mu nećemo uzimati za zlo ono što ni sami sebi na uzimamo.” Obitelj je stalna tema romana Mihaele Gašpar.
“Sve se u njoj događa. I ono što je izvanjsko prije ili kasnije naći će se u središtu obiteljskog kruga. Sve naše obitelji lijepe su i funkcionalne, vlada sloga i ljubav, to je prva postavka svake obitelji. Ako se ne zagrebe dublje. Ispod tih lijepo uređenih i harmoničnih odnosa postoje od roditelja napuštena djeca, vanbračna djeca, alkoholičari, zlostavljači. Ali i o tome je nezgodno govoriti, ne pristoji se, kvari ukupan dojam. Ja uopće ne otkrivam nekakve istine, samo nastojim govoriti o onome što je nepoželjno, a to je da nije svaka majka uistinu topla i brižna majka samo zato što nosi taj naslov, i nije svaki otac stup na koji se možemo osloniti. Ja pišem i o onima gdje je sve razmrvljeno, gdje su odnosi narušeni i nastojim nikad ne suditi. Sjećam se jedne djevojčice koja je išla sa mnom u osnovnu školu i koja je bila u udomiteljskoj obitelji s još mnogo druge djece. Sjećam se njezine muke kad bi se međusobno pozivali na igru u našim domovima jer k njoj nikada nismo išli.
Uvijek je govorila da joj majka radi u Njemačkoj, a ta neugoda i nesreća prisiljavale su je na drugu laž, onu da je majka bila u posjetu preko vikenda, potom na laž da će na ljeto ići k majci u Njemačku. Nikad nije govorila ime grada u toj čudesnoj Njemačkoj, to je bila samo Njemačka, dovoljno detaljno za nas djecu od deset godina. Ja sam u tome sudjelovala, poticala tu njezinu laž jer joj je to bilo toliko važno.
Čak sam se i sramila što imam svoju majku, koja je tu i koja brine o meni, koja nije u toj dalekoj Njemačkoj, pa sam izmišljala da će i moja majka otići u Njemačku. Poslije, kad smo bile starije, možda već i punoljetne, ona je još uvijek spominjala majku u Njemačkoj, iako nam se ta Njemačka jako približila i znali smo već većinu važnih gradova. Ne znam gdje je ona, izgubile smo kontakt, ali nadam se da je konačno pronašla svoju njemačku majku. Ipak, obitelj je i mjesto utjehe i mira i ja vjerujem u nju.”
Trenutno radi na tekstu radnog naslova “Velika stvar”, planira ga objaviti već ove godine, u Disputu. “To je roman koji govori o jednoj, za mene osobno, veoma nečasnoj radnji koju mnogi ljudi prakticiraju i koja je izvor lake zarade. Radi se, naime, o motivacijskom govorništvu i nadriliječništvu. To, samo po sebi, već odavno nije fenomen, ali fenomenom držim broj ljudi kojima je takvo nešto nasušna potreba. Pojavnost i široka rasprostranjenost te djelatnosti, kojoj je i bespuće interneta postalo tijesno, toliko me okupira zbog svoje propagande o lakoći življenja koja vam nije dostupna samo zato što nešto krivo radite i koja je popraćena uglavnom logorejom i infantilnim savjetima. Te silne radionice na kojima nas potkivaju srećom i blagostanjem i uvjeravaju najranjiviju skupinu ljudi da su sami skrivili vlastite bolesti, neimaštinu i druge nesreće.
Za mene je to grozno sramotna radnja, ne zbog onih koji se za nju love kao jedinu slamku spasa, nego onih koji to naplaćuju s potpunim odsustvom svijesti o vlastitom nedjelu i nekompetenciji, o banaliziranju tuđe muke i nedaće. Ipak, uvjerena sam da i kod njih nastupa onaj trenutak od nekoliko sekundi prije usnivanja, trenutak u kojem znamo tko smo i što smo i kakve smo povrede u tom danu nanijeli drugima. Srećom, iza njega nastupa san koji nas ipak pere od grijeha pa sutradan možemo iznova pokušavati. Dok god smo tu, taj se posao ionako radi sam od sebe.”
Kako se ona, kiparica, odala pisanju? Zašto piše? “Pišem jer imam osjećaj da mi je život toliko prepunjen i da moram negdje odvrnuti ventil. To sad zvuči pomalo jeftino, ali ipak je tako. Mene je pisanje spasilo od životnih muka, od iznimno teškog perioda života u kojem sam se za pisanje morala boriti, za pravo na pisanje. Često sam bila predmet poruge, kao hobist s nekim sramotnim hobijem. Ipak, bilo mi je važnije od ičega i dalo mi snagu da podvučem granice ispod onog što je loše.
Pisanje me izbavilo iz muke i stavilo je izvan snage. Privremeno, to znam, ali jednako tako znam da je moje mirno mjesto na jedva čujnom škljocaju tipkovnice. Veliki je blagoslov pisati. To je, u neku ruku, i disciplina jer je na prvom mjestu posvećenost i ustrajnost, ali sve to ipak dolazi iz ljubavi prema knjigama, u knjigama je ta lukovica koja uvijek klija. Ipak, prije pisanja nikada nisam čak ni koketirala s idejom da bih mogla pisati, to se dogodilo nekako samo od sebe i ja uopće ne pamtim trenutak kad sam započela pisati svoju prvu knjigu. Ne pamtim ni godine u kojima sam izdavala knjige.
Po tome znam da mi je samo stvaranje iznad stvorenog.” Piše, kazuje, “teško i s mukom”. “Ne stidim se to izreći. Ponekad mislim da nisam kadra napisati ništa dobro i smisleno, čini mi se da sam dovela sve u zabludu i da svi oni koji vjeruju u mene uopće ne znaju koliko mi to teško ide i da bi trebalo ići puno lakše. Ipak, nekako isplivam kroz sve rečenice, ni sama ne znam kako. Teško, eto kako. Ponekad dobru rečenicu čekam čitav dan i ona ne dođe, a to rađa frustraciju.
Najgori mi je zapravo onaj trenutak kad pošaljem rukopis uredniku koji pak sluti koliko mi je teško to čekanje, kakva je to mučna neizvjesnost pa prekida sve svoje poslove da bi isti tren prionuo na čitanje. U njega pak imam potpuno povjerenje i kad on potvrdi da je to dobro, nestaje ta teška gruda koja me pritišće. Postoji i taj jedan trenutak za vrijeme pisanja koji je poput bljeska i ničime se ne da opisati, ali to je trenutak kad se doista rodi svijet o kojem pišem i kad se zacrtaju životni putevi likova kojima će ići i tad znam da imam roman. To nije uvijek na samom početku teksta, nekad se dogodi i kad imam poveću količinu ispisanih rečenica.”