Dvije starije gospođe u ožujku 2019. stigle su u Rijeku na otvorenje Kamena spoticanja postavljenih ispred zgrade u današnjoj Ulici Moše Albaharija. Samo za tu prigodu, sestre Andra i Tatiana Bucci doputovale su iz SAD-a i Belgije, kako bi prisustvovale obilježavanju doma svoje obitelji čiji su članovi pobijeni samo zato što su bili Židovi. Njih dvije prošle su, pak, pakao Auschwitza, ostavši među svega pedesetak djevojčica i dječaka koji su taj pakao preživjeli, od više od 230 tisuća djece iz cijele Europe, za koliko ih se procjenjuje da ih je u tom logoru stradalo.
Do tada, njihova imena znali su tek malobrojni Riječani koji su se bavili stradanjima riječkih Židova u Drugom svjetskom ratu, a i one same stigle su u svoj rodni grad 75 godina nakon što su iz njegova tkiva nasilno odstranjene. Otvaranje Kamena spoticanja nije bila prigoda za kopanje po bolnim uspomenama i emocijama koje su sestrama počele navirati kada su se vratile u Rijeku – "kao da su se ubijeni vratili kući", tim su riječima opisale što im je, među ostalim, prošlo kroz glavu. Tatiana je tada otkrila koje joj je zadnje riječko sjećanje - majka koja ih izvlači iz kreveta i počinje užurbano odijevati, nona koja pred nacistima kleči na podu i moli ih da barem djecu ostave kući...
Dvije godine nakon postavljanja Kamena spoticanja, koncepta koji je zamišljen tako da se građani i turisti u europskim gradovima "spotaknu" i prisjete da su u zgradama pored kojih prolaze živjele židovske obitelji kojima je nasilno oduzet život, objavljeno je hrvatsko izdanje knjige "Mi, djevojčice iz Auschwitza", s podnaslovom "Naša ispovijest: Kako smo preživjele Holokaust", koja donosi sjećanja sestara Bucci. Pisana u prvom licu množine, sjećanja su uredili Umberto Gentiloni Silveri i Marcello Pezzeti u suradnji sa Stefanom Palermom, hrvatsko izdanje objavila je riječka izdavačka kuća Naklada Val, a uredio ga Dragan Ogurlić. Kako u predgovoru otkriva Umberto Gentiloni Silveri, knjiga je rezultat niza susreta i razgovora sa sestrama koje su neumorno odlazile u posjete Auschwitzu, gdje su talijanskoj mladeži i studentima pričale o zlu koje su prošle, kao i usporednog istraživanja niza izvora i dokumenata. Hrvatska promocija održat će se u srijedu u Rijeci, no sestre Bucci, zbog situacije s pandemijom, na nju ne mogu doći, iako su to željele. Andra živi na relaciji Italija - Belgija - Kalifornija i trenutno je u SAD-u, Tatiana živi u Bruxellesu.
Njihovo je individualno iskustvo ujedno i kolektivno iskustvo židovske zajednice u Europi, a njihova je priča ujedno i priča o Europi 20. stoljeća, kao i priča o najturbulentnijem stoljeću njihova rodnog grada. Sestre Bucci rođene su u Rijeci, Tatiana 1937., a Andra dvije godine kasnije. Njihova je majka Mira Perlow u Rijeku stigla kao djevojčica 1908., a tu su se odlučili ostati nakon što je njena obitelj, bježeći iz Rusije pred pogromom Židova koji je tu zajednicu zadesio u Istočnoj Europi, prešla praktički čitav kontinent. Sestre pišu kako je majka voljela Rijeku i kako su imali lijep život.
Njihov je otac Giovanni Bucci rođen u Rijeci u katoličkoj obitelji istarskog porijekla, a upoznali su se 1928. Sreli su se pod gradskom urom, pišu sestre Bucci, pitajući se nalaze li se i danas mladi zaljubljeni Riječani na tome mjestu. Vjenčali su se 1935., imali su dobar život, Giovanni je plovio, Mira je bila krojačica koja se uvijek brinula da djevojčice budu dobro odjevene, a posebno bi se uredile za rođendanske fotografije, što je bila obiteljska svetkovina. Imala je puno prijatelja, ne samo iz židovske zajednice koja je tada u Rijeci bila dosta velika, već među Riječanima svih porijekla koji su ostali uz nju i nakon što su u Italiji uvedeni rasni zakoni. Rasne zakone počeli su osjećati odmah nakon njihovih uvođenja, 1938., hrvatsko prezime bilo im je Bučić, a sestre opisuju da ga je otac morao promijeniti nakon što ga je nazvao šef i rekao mu da je od sada Bucci, jer inače neće više ploviti...
Giovannija su svi zvali Nino, njegova majka Marija protivila se braku sa Židovkom, dok baka Rosa, s majčine strane, s time nije imala problem. Sestre pišu da majka nije bila religiozna, iako je ponekad odlazila u sinagogu, za svetkovine, kada bi baka od nje to tražila, a otac je, iako iz vjerničke obitelji, bio ateist. Zbog rasnih zakona i pritisaka talijanskih nacionalista, Mira je krstila i sebe i njih dvije. Živjeli su svi zajedno, i njih četvero i baka Rosa i drugi rođaci po majčinoj strani u stanu u ulici koja se tada zvala Via Milano. Detalja stana se ne sjećaju, samo velikog hodnika koji je vodio do prostorija.
Sestre pišu o vrućem ljetu 1943., prvom koje nisu išle na more, i baki koja im je pripremala kadu s hladnom vodom, da ih malo osvježi. Pišu o pokušajima članova obitelji da izbjegnu nacistički progon, majci koja se za pomoć obratila baki Mariji, koja je znala puno ljudi u riječkoj okolici. "No, nitko nam nije pomogao", pišu.
Točan datum uhićenja ne znaju, kažu da je to bila sredina ožujka 1944., a za Auschwitz su kasnije doznale da su krenule 29. ožujka. U stan su im upali oko devet navečer, Andra se još uvijek oporavljala od vodenih kozica i imala je povišenu temperaturu. Iako je Italija kapitulirala prethodne godine, sestre se sjećaju da su, u noći uhićenja, po njih došli i Nijemci i Talijani, sjećaju se urlanja i naredbi na oba jezika. Noć su proveli na Sušaku, koji je bio dio NDH, u zgradi u kojoj je Gestapo držao i ispitivao zatvorenike, odakle su otpravljene do Rižarne u Trstu, koja je bila pretvorena u talijanski logor u kojem su bili internirani talijanski, hrvatski i slovenski partizani, politički protivnici, dezerteri i brojni civili. Tamo su se noću događala brojna ubojstva, najčešće vješanjem, rjeđe strijeljanjem.
Sestre pišu da ih je majka pokušala izbaviti temeljem činjenice da su kćeri katolika, no u tome nije uspjela, jer Nijemci su već odlučili da su Židovi i koja im je krajnja destinacija. Prije nje ispitivali su ženu koja im je govorila da je katolkinja udana za Židova, ali čak ni to nije bilo dovoljno. Slika vagona u koji su ih ukrcali i dalje im je prilično jasna. One stoje uz mamu i svaka je drži za jednu nogu, nepomični ljudi, tišina, bez komešanja, pored njih baka, teta Gisella sa sinom, njihovim bratićem Sergiom, teta Sonia, ujak Jossi... Desetljeće ranije, svi su oni mislili da su se u Rijeci spasili od pogroma i tu pronašli svoje mjesto pod suncem.
"U kutu se nalazila neka kanta koju ćemo kasnije koristiti za nuždu. Žene to čine pokrivajući se dekama. Žene i muškarci, mladi i stari, odrasli i djeca: možda sveukupno 60-ak ljudi, ali tko to može precizno reći."
Dolazak u Birkenau, tvornicu smrti u sastavu logora Auschwitz datiraju na 4. travnja 1944. Sjećaju se takozvane Judenrampe izvan logora, na kojoj je počinjao red za selekciju deportiranih. Tu su se razdvajale obitelju. Tu su posljednji put vidjele baku Rosu i tetu Soniju. Opisuju Saunu, mjesto gdje su zatvorenike tetovirali i dezinficirali, preveliku tuđu odjeću koju su im dali, žene koje jauču nakon što su im obrijali glave koje su sada pune rana i posuli ih dezinficijensom, reda za tetoviranje.
"Imaju neku vrstu pera nalik na starinske pisaljke koje se umaču u tintu. Mama je ispred nas s obrijanom glavom. Ona je prva tetovirana. Instinktivno nas želi zaštititi, dokučiti hoće li to nama biti bolno. Njezin je broj 76482. Zatim dolazi red na nas. Počinju nas tetovirati. Puno sitnih točkica. Najprije Andru označavaju brojem 76481, potom Tati sa 76484. Ne sjećamo se da smo osjetile bol. Sitni ubodi igle koja je uranjala u naše ruke bilježili su brojeve koji će nas pratiti tijekom cijelog života."
Djevojčice, još nedovoljno stare da shvate što se točno oko njih događa, svakodnevno su bile izložene nezamislivoj stravi koju su procesuirale na svoj, nevino dječji način. Sudeći po onome što opisuju, to je možda najbolji mehanizam za preživljavanje.
"Smrt je bila svugdje oko nas. No, začudo, nismo se toga bojale i uspjele smo se naviknuti na te paralelne svjetove. Stalno smo gledale leševe odraslih osoba. Beživotna su tijela bila nabacana na gomilu u jednom uglu barake, a logoraši su ih premještali. Nama je to izgledalo normalno. Igrale smo se i onoga što Tati zove "piramida leševa". Bijela, skeletna, doista upečatljiva. Sjećanja su nam vrlo živa. Ujutro ugledaš drvenu kariolu, pravokutnu, s kojom se od barake do barake ide po leševe. Kada se danas toga sjetimo, jasno je da je to bio strašan posao koji su obavljala dvojica zarobljenika: jedan uhvati leš za ruke, drugi za noge, i onda ga bace na ostale leševe. Jednom je na kolicima stigao mrtvac prekriven bijelom plahtom. Andra je pitala: "Kako to da je plahta bijela?" Netko je odgovorio: "Jer je to Nijemac."
Ta normalnost strave dovela je do toga da su djevojčice zaključile da biti Židov znači živjeti i umrijeti u Birkenauu.
"Ta je misao pronašla svoj put u našim dječjim umovima bez potrebe za bilo kakvim pojašnjavanjem", pišu. A jedini izlaz odavde bio je, kako su zaključile, kroz dimnjak krematorija.
"Dim je slijedio vjetar. A mi smo znale da se otud 'izlazi'. Čak i ta pomisao, da se 'izlazi' kroz dimnjak, činila nam se normalnom. To nije utjecalo na nas. Nakon nekog smo vremena shvatile njegovu ulogu. Mora da nam je netko to bio objasnio. Možda su nam o tome nešto rekle blockove, ili možda neka starija djevojčica."
Blockove su čuvarice logorskih odjela sa ženama i djecom koje sestre Bucci u knjizi stalno spominju. Pišu o sadizmu kojem su svjedočile, blockovoj koja je uživala u kažnjavanju zatvorenica, ali i o jednoj od njih koja im je spasila život. Ta je epizoda možda najpotresniji dio svjedočanstva, a progovara, među ostalim, o nezamislivoj emocionalnoj manipulaciji kojoj su zločinci podvrgavali djecu, za koju ne postoji nikakvo razumno objašnjenje osim čistog zla. Naime, ono što se da zaključiti, mogući razlog zašto su sestre Bucci i relativno malen broj djece u logoru bili pošteđeni od toga da ih odmah po dolasku u Auschwitz ubiju bila je grozna sudbina "pokusnih kunića" u eksperimentima nad djecom koje su nacistički znanstvenici radili pod vodstvom zloglasnog doktora Mengelea.
Sestre opisuju kako im je jedna blockova, koja je bila najhumanija prema njima, jednog dana najavila da će ih sutradan sve okupiti i pitati žele li vidjeti svoje mame. Kazala im je, bez objašnjenja, da, nipošto na svijetu, na tu ponudu ne pristanu i morale su joj obećati da će biti tako. One su to prenijele svojem bratiću Sergiu, no dječak idućeg dana nije izdržao. Kada je čovjek u uniformi pitao tko želi vidjeti mamu, Sergio se javio. Odveden je i nikada ga više nisu vidjele. Tek je desetljećima kasnije otkriveno da je nad njim, kao i nad brojnom drugom djecom, službeni nacistički liječnik Kurt Heissmeyer radio pseudoznanstvene pokuse.
"Dvadesetero nevine djece, koja su u Auschwitzu doživjela najgrozniju moguću sudbinu, najprije su zarazili bacilima tuberkuloze, a potom im izvadili limfne čvorove ispod pazuha (nacisti su i dokumentirali svoju praksu; postoje fotografije na kojima Sergio i ostali mališani, obrijani i obnaženog gornjeg dijela tijela, imaju podignutu desnu ruku da bi se vidio rez ispod pazuha). Nakon pokusa je svih dvadeset malih ljudskih zamoraca ubijeno vješanjem, u noći između 20. i 21. travnja 1945. godine u podrumima škole Bullenhuser Damm iz Hamburga."
Sestre pišu da su oslobođene iz Auschwitza 27. siječnja 1945. Sjećaju se ruskih kamiona, vojnika u njima čudnim uniformama koji se smiju.
"Jedan se džip zaustavio. Na haubi je sjedio vojnik. Imao je kapu s crvenom zvijezdom. Andra ga se izvrsno sjeća. Na koljenima je držao drvenu dasku i rezao komad salame. Gledao je u nas, nudio nam salamu. Spontana gesta, prirodna, ali nezamisliva u Birkenauu. Tamo smo nas dvije, naši prijatelji iz zarobljeništva, i vojnik nam nudi salamu. To je za nas bilo oslobođenje."
Nakon rata, sestre su završile u sirotištu, prvo u Pragu, potom u Engleskoj, gdje je s djecom koja su prošla nezamislivu traumu radila i glasovita psihoterapeutkinja Anna Freud, kći jednako glasovitog Sigmunda Freuda. Talijanski su zaboravile, sada su govorile njemački, češki i engleski. S obitelji, za koju su mislile da su svi mrtvi, spojile su se 1946. Ispostavilo se da je majka preživjela njemačke logore, a otac je kraj rata dočekao u engleskom zarobljeništvu u Južnoj Africi. Tamo je završio kao pomorac na talijanskom brodu, talijanski državljanin, iako nije bio ni vojnik ni Talijan. Preživjela je i teta Gisella koja nije znala što se dogodilo njenom sinu Sergiu.
S Tatianom sam razgovarao telefonski nakon što sam pročitao knjigu. Budući da su u njoj sestre ispričale sve, vrlo detaljno, mjestimice i vrlo grafički, nije imalo smisla da to ponovo prolazimo u telefonskom razgovoru. Gospođa s druge strane linije ispričala mi se da engleski ne govori dobro, pa smo rijetke rupe popunjavali pokojom talijanskom riječi. Zanimala su me njena riječka sjećanja, fragmenti koji su joj ostali iz tih ranih godina, i što joj se od toga vratilo kada je u Rijeku stigla u ožujku 2019.
"Sjećam se none na prozoru našeg stana, to je jedino što mi je ostalo kao vrlo jasan prizor. I naše ulice, Via Milano", priča mi. Govori da se nikako nije mogla naviknuti da je Fiume postala Rijeka, jer to ime za nju je značilo da je to sada drugi grad, ne onaj u kojemu se rodila i živjela nekoliko lijepih i sretnih godina, dok se strava Auschwitza nije ni nazirala.
"Ne pamtim baš puno toga o gradu. Pamtim da smo ljeti išli na kupanje u Opatiju i na Kantridu. Znate za Kantridu? Kada sam došla ovdje, shvatila sam da to danas jest Rijeka. Bila sam vrlo mala kada sam ovdje živjela i nisam stvorila neki emocionalni odnos prema gradu. Ali, znala sam da je to grad koji je moja majka jako voljela i zato sam ga zavoljela i ja. Te emocije su mi navrle kada sam ponovo došla ovamo", kaže.
Zvuči gotovo nevjerojatno da nakon rata djeci koja su prošla taj pakao, ali i odraslim preživjelim Židovima, ljudi u Europi nisu vjerovali da je to istina. Tatiana i Andra o tome su počele pričati tek desetljećima nakon rata, prvo za jedan intervju za BBC. Pitam je zašto je trebalo više od sedam desetljeća da njihova sjećanja budu zapisana.
"Nakon rata, majka s nama nije željela pričati o tome što je prošla. Željela je zaboraviti. Zašto nismo pričale? Nikoga nije zanimalo. Ali, ta priča mora biti ispričana", govori.
Priča mi kako je u ožujku 2019., za prvog posjeta Rijeci, željela vidjeti stan u kojem su živjele, ali u njemu nije bilo nikoga. Ponovo se vratila u listopadu iste godine, za potrebe snimanja dokumentarnog filma, ali tada su u stanu zatekli studente, vjerojatno podstanare, koji, kako kaže, nisu bili raspoloženi da ih puste u razgledavanje.
"Nije ih zanimalo", veli. "They were not interested."
Razmišljam, prevodimo li ona i ja jednako u glavi riječ "interested", jer čini mi se da njeno, s obzirom na to da tu frazu ponovo spominje u drugom kontekstu, ima dodatne konotacije. Naviru mi misli o građanima Europe koje u jednom groznom trenutku povijesti nije zanimala patnja njihovih sugrađana, ili su se pravili da je ne vide, jer je tako bilo lakše, ili su bili previše zbunjeni, uplašeni, nemoćni, neki od njih možda i bešćutni. Tatiana me demantira.
"Ja se osjećam kao građanka Europe. To je moj identitet, ja sam Europljanka. Shvatila sam da nisu svi Nijemci bili nacisti, da nisu svi Talijani bili fašisti. To su ljudi, jednako kao i ja", kaže.