Ma, što je sad ovo? Je li autor ovog teksta, a koji pretendira biti nekom vrstom književne kritike, uopće - normalan (taman posla!)? Da objasnim, ako smijem: nakon što sam tjednima razgrtao hrpe novoprispjelih mi knjiga domaćih nakladnika i autora, naposljetku sam se, u ovotjednoj (kritičkoj) partiji, našao ogoljen naspram dvojice jakih autora koji, udruženi, smjeraju da me matiraju. Rekao sam "naposljetku", a mogao sam reći i "napokon", "najzad", "najposlije", "u finalu", "pri kraju", "na kraju krajeva", jer namjerno nisam upotrijebio jedinu riječ koja odgovara ovakvoj poziciji, a ta je "u KONAČNICI". Samo se i jedino se za okončavanje šahovske partije u hrvatskom jeziku može upotrijebiti pojam "konačnice" (ona slijedi nakon otvaranja i središnjice!), a ne kako se pomodno odlučilo u posttuđmanoidnoj maniji "čišćenja" hrvatskog jezika, da se za bilo koji završetak, svršetak, kraj (rezultat), kaže napirlitano "u konačnici", jer se čini da to baš najhrvatskije (ma, baš) odjekuje.
Molim zaboravite tu FAKIN KONAČNICU - svi koji je pogrešno/uzaludno/nepotrebno/smiješno upotrebljavate, barem dok ne riješite jednu od gore ponuđenih pravih šahovskih konačnica. Nadam se da je do sada čak i svaki pacer na ponuđenim primjerima uočio i shvatio na koju konačnicu mislim u ovoj partiji, a to je: K+L+L - K iliti ga crni kralj, naspram bijelom lovačkom paru (prvi dijagram na slici). Da se zna - a sve crpim iz "Šahovske enciklopedije", H. Golombeka; s engl. prev. Mr. phil. velemajstor Dražen Marović; "Prosvjeta", Zagreb, 1980. - ovo je konačnica koju bijeli u pravilu dobiva, samo što je za matiranje crnog kralja s dva lovca potrebno čak do 18 poteza (u ovom slučaju, moš mislit).
Osim manijaka, koji do iznemoglosti bulje u 64 bijelo-crna polja na šahovskoj tabli, luđi su od njih oni koji zatelebani zure u prazninu, ne bi li im se ukazalo Onostrano. Dakako da se šahistima ne podrugujem - budući da sam, kao Apsolutni Pacer, baš zatočenik njihova umijeća - ali tzv. spiritisti uvijek mi izmamljuju osmijeh (bolje da ga javno ne pokazujem). Još otkako sam bio mladić i od vremena kad sam bez vanjske prisile, posve slobodoumno, bio raskrstio s religijom, otpustio sam svoju dušu (poslavši je u 3 PM), ali sam zadržao "duh" iliti njen sinonim, kasnije se godinama mučeći u razlikovanju "nus-a" od "pneume", odn. animusa i spiritusa, da bih se napokon (ali ne "u konačnici") obreo na pustopoljini duhovnog beznađa. Ali, kako čak ni ovakvom pseudo-filozofiranju (moš mislit) ovdje nije mjesto, utoliko sam radije dočekao zajebanciju o tzv. spiritistima (onima koji misle da mogu komunicirati s duhovima pokojnika), a koju nam je priredio Denis Peričić (rođ. 1968. g. u Varaždinu).
Dotični magistar znanosti o književnosti, pjesnik i romanopisac (izvan moje spoznaje: "mea culpa"!), sada se sjajno poigrao hrvatskim bedakima iz - baš! - književničkog staleža u 19. st. Nije uzalud jedan Daudet ustanovio kako je 19. vijek bio - stupidan, a sada smo dobili o tome potvrdu iz našeg domaćeg okružja. Opremljen znanstveničkom erudicijom (doduše, paljetkovanje, da ne kažem pačje brčkanje po starim novinama i knjigama teško mogu prihvatiti kao "znanost"), Peričić je iščačkao više-manje provjerljive pričice (anegdotice, crtice) o spiritističkim seansama, koje su svojevremeno (neuspješno, zar itko misli nešto drugo) priređivali, ČAK, ni manje, ni više, nego general Petar Preradović, hrvatski književnik (ma, baš), te illustrissimus Ksaver Šandor Gjalski, a s njima vragolasti Vladimir Vidrić, ozbiljni Milan Ogrizović, nesretnik Fran Galović, te s njima samoživa i samoubojstvena Ivana Brlić-Mažuranić..., baš društvance koje odlično oslikava bedasto 19. stoljeće u Hrvatskoj.
Dozlavraga razvučene anegdote, dobro potkrijepljene onodobnim novinskim noticama i kasnijim studijama, umjesto da budu zabavne, kod Peričića plešu čak na rubu ozbiljnosti. U devet scena, prezasićenima bezbrojnim ("znanstveničkim") fusnotama (a nisam valjda bedast da ih provjeravam), Peričić je citirao ili izmislio hrpu bedastoća, koje su dotična gospoda izricala u prostorijama - horribile dictu - okađenoga (čak i ogađenog) Društva hrvatskih književnika (na trgu ovoga ili onoga naziva, kako vjetar puše). Njihova baljezganja o "duhoslovlju", što ga je začeo stanoviti Allan Kardec, a na hrvatski kao "Spiritizam na prosto razložen: kratak nacrt nauka o duhovih i njihovih priobćavanjih", preveo hrvatski general i pjesnik (moš mislit) glavom, sabljom i brčinama sam Petar Preradović (1818. - 1872.), lakše pamtljiv, ako kažemo da je bio suvremenik jednom Ch. Baudelaireu (1821. - 1867.)...
No, što su provjerljive činjenice (duhovi to nisu, sigurno), a što je Peričićeva mašta, kad se razulari, to je nejasno i čista zbrka (npr. vulgarno proricanje budućnosti, a ne zazivanje pokojnika, u poglavlju, seansi VI, krajem 1907. god. označenoj kao "Tarantiaijada", što je moguća aluzija na krvave scene iz filmova živućega am. red. Q. Tarantina!!????). Uglavnom i ukratko, naposljetku ova burgija jednog magistra znanosti o književnosti, nije 1/nikakav doprinos povijesti hr. knjiž...; 2/svakako nije roman i 3/nije ni zbirka pripovjedaka, već je mjestimično zgodna zajebancija, što nije baš ni sitna stvar, ali je slabo baratanje lovcem "u konačnici" protiv razoružanog Kralja.
No, da ostanem u početnom stilu, malo sam se zabuljio u ovu konačnicu, koju po teoriji, slabiji (moja malenkost) - remizira. Ne želim suviše mozgati, jer šahisti, poput pjesnika, silaze s uma i čak se samoubijaju. Buljiti u ploču, satima, danima, mjesecima, godinama, desetljećima, to se znači izlagati prevelikim opasnostima od pregorijevanja nekakvih sinapsi. Zatelebati se u "Onostrano" također nije nimalo zdravo, ali paradoksalno, oni koji satima bulje u stazu, po kojoj trče, poglavito na duge iliti najduže pruge (recimo, onu maratonsku od 42 kilometra i nešto siće od 195 metara), ti i takvi ostaju pri zdravoj pameti (ma baš, trčati kao konj do totalne iscrpljenosti, pa što bi u tome bilo "zdravo"?).
Ali, to čudnovato stvorenje - čovjek! - samo traži bilo kakvu prepreku da je savlada: već je odavno glasovit odgovor planinara-alpinista (na pitanje: "čemu su se išli pentrati, bez ikakve vidljive koristi?"), naime da to rade "jer su planine naprosto - tu!". Žalim slučaj, ali takav se odgovor može dobiti u bilo kojoj ludnici, kad neki pacijent biva zatečen kako lupa glavom o zid: "Pa, zid je tu i htio sam provjeriti što je tvrđe, on ili moja tintara!"
Šalu na stranu, jedan takav ozbiljan problem, kao što je savladavanje sebe samoga u naizgled očajnim situacijama, tematizira "Maratonac" (154 str.; 129 kn., malo skupo za priručnik, kako će se ispostaviti) Nebojše Lujanovića (rođ. 1981. g. u Novom Travniku, dipl. psihologiju, sociologiju, te i on fakin KOMPARATIVNU, koja je posljednjih desetljeća u našu kulturu promovirala toliko pametnih glavica, da je stanje već dovedeno do entropije, protiv čega se nema što buniti, kad sam još jedan od malobrojnih preživjelih iz druge generacije Herginih pulena, a diplomirao sam 1963.).
Lujanović je sasvim osebujna ličnost: osim što je romanopisac (opet "mea culpa", tj. meni dosele izvan dosega), on je i znanstvenik (evo ga na, još jedan humanistiku tretira kao "znanost"), ozbiljan familijarni čovjek, k tome docent na jednoj Akademiji, i rastrgan na sve strane (vodi radionice kreativnog pisanja, organizira književne tribine i festivale itd. itsl.), čak i doslovno NATRČAN, jer je iz nekih posebnih pobuda - maratonski trkač/natjecatelj (sua sponte). Stotinu i pedeset stranica "Maratonca" njegov su pokušaj, razumni podvig da sebi i zainteresiranim (trkačima) pobliže objasni muku, bol, bijedu i ponos izdržavanja u jednoj takvoj besmislenoj disciplini. Riječ je, zapravo, o njegovom unutrašnjem monologu, rekapitulaciji svega što prolazi jedan takav natjecatelj (autor ovdje sažima iskustva, doživljaje s nekih od njemu važnijih utrka, koje je dovršio: Plitvice, Ljubljana, Beč, Rim, München, Moskva..., na jednoj istrčavši tu ubojstvenu prugu za 3 sata i 10 minuta i 35 sekundi).
Dok monologizira o posebnim detaljima takva naprezanja (nepoznata nama običnim hodačima, premda sam ja godinama istrčavao svoj "maraton" od čak 6 kilometara, svakodnevno!) ne mogu se oteti dojmu kako je tekst nastao retrospektivno. Premda se trudi, ponekad uspijevajući, da nam dočara bijes, bol, ovisnost, muku, rane, žeđ u pojedinom trenutku, pokušavajući to predočiti kao da je smišljeno u samoj trci, čini mi se da nas malo zavarava. Za vrijeme trčanja ne može se uopće iliti išta misliti, a nekmoli to (fino) formulirati, kako često zna Lujanović.
Nema spora, on je vrlo sabrani pisac, oštrouman, iskustvom prožet (dakle, ne lažan), ali svoj je golemi unutrašnji monolog ipak naknadno sročio. A, taj monolog, da se ne zavaravamo, ipak baš je i tek je - TRENERSKI PRIRUČNIK za maratonce i ne bih ga uračunavao u "belles lettres". No, kako god - REMI!