Valjda i nema među nama onoga koji bar jednom nije čuo defetističku, konformističku " s rogatim se nije bosti". Što kad je društvo premreženo korumpiranima i rogatima? Šutjeti, ne izazivati, da te ne probodu ili rogatima pokazati rogove? Što bude s ljudima koji upozore da oni koji bi trebali štiti zakon - rade protiv zakona? Novi roman Kristiana Novaka, "Slučaj vlastite pogibelji" (OceanMore) pripovijeda o policajcu Neni, gotovo dječački beskompromisnom, riješenom da slijedi zakon po svaku cijenu, kuražnom mladom čovjeku koji upire prstom u čuvare reda koji rade – nered, prokazuje korupciju među policijom. Pisac je u ovom slučaju posegnuo za pričom iz realnog života, na njoj gradio dalje. Policajac je nađen mrtav, policija tvrdi da je riječ o samoubojstvu, obdukcija nije napravljena, a obitelj i velik dio javnosti sumnja da je Neno žrtva, da ga je netko uklonio jer je ustao protiv korupcije u policiji.
Obitelj od starijeg Nenina brata, također policajca, traži da sazna istinu.
"Deset godina, od 2013., opsesivno guglam i čitam o slučaju policajca čija sudbina me potakla na ovaj roman. Nisam prvo pomislio da je to priča koju ću iskoristiti da napišem knjigu. A, i kad sam shvatio da to jest priča za roman dugo nisam imao ideju kako je uklopiti u knjigu, kako od toga napraviti djelo fikcije. Jer … ponekad je stvarnost čudnija negoli to fikcija može podnijeti. Dakle, dugo o tome nisam imao namjeru napisati roman.
Konačno, na Ministarstvo kulture, na natječaj za književne poticaje, prijavio sam potpuno drugi roman. No, taj prijavljeni roman nisam mogao početi pisati prije no što ovu priču izbacim iz sebe.
Vremenom mi je podsvijest, malo po malo, davala neke načine, pripovjedačke strategije kako bih tu priču mogao uklopiti u knjigu, kako s tom stvarnošću i fikcijom napraviti koherentno djelo.
Tad mi je proradio kreativni nerv, od priče koju sam dugo pratio samo kao promatrač nastajao je roman koji ja ispisujem. Ja sam za ovu knjigu puno toga izmaštao, nakon što sam čitao sve što je o toj temi bilo dostupno, a o tome događaju su u ono vrijeme pisali svi. Namjerno sam neke stvari ostavio praktički naivnima."
Može li ovaj roman, na neki način, imati reperkusije na društvo na koje se referira i u kojem je i napisan?
"Vjerujem da književnost može imati utjecaj na društvo, ako je doista dobra književnost. Ali, ne vjerujem u ‘društveno angažiranu‘ književnost. Da idem pisati roman s namjerom da promijenim društvo, to bi u mom slučaju ispao pamflet. To mi, s umjetničke strane, nije opcija. Ono što je mene potaknulo da se bavim ovom pričom je ta teška pozicija brata, također policajca, koji je ostao između dvije nemoguće solucije. S jedne strane je njegova obitelj koja traži zadovoljštinu i osvetu, razotkrivanje sustava, a on, s druge strane, pošteno i jako dobro radi u istom tom sustavu, odlikovan je u nekoliko navrata.
U prvom sam se redu htio bavi pitanjem kako čovjek može proživjeti takvo nešto, kroz kakve je sve zaokrete morao proći."
Podsjeća me to djelomično, na trenutak, na neke momente iz Novakova romana "Ciganin, ali najljepši" u kojem je autor snažno upirao u diskriminaciju u društvu, mogli smo se prepoznati, zrcaliti ... Koliko je taj roman imao odjeka, je li manjine približio često diskriminirajućoj bijeloj, katoličkoj, hrvatskoj većini?
"Dobivao sam puno komentara u godinu, dvije po izlasku romana. Više od 90% ljudi koji su mi se javljali govorili su kako sam uspio poljuljati neke njihove predrasude i negativne predodžbe, navesti ih da drugačije razmišljaju ne samo u smislu odnosa Hrvata prema Romima, već i šire, odnosa prema migrantima, prema raznim skupinama koje su na donjem kraju neravnoteže moći. Svi, osim saborskog zastupnika romske zajednice, su reagirali pozitivno. No, koliko je u realnosti ta knjiga nešto učinila i može li tu književnost imati snažan utjecaj - pojma nemam.
Policija, škola, obitelj
Mislim da je bitno da su nekakvu podršku dobili i učitelji koji rade u romskim zajednicama, i socijalni radnici koji rade izuzetno težak posao, a u medijima se često za njih čuje po negativnom. Socijalni radnici koje sam ja upoznao u pravilu su ljudi koji tu svoju profesiju žive 24 sata."
Drugi rukavac priče u "Slučaju vlastite pogibelji" nosi ambiciozna profesorica, voditeljica dramske grupe koja sa srednjoškolcima priprema "Antigonu". Dok pripremaju predstavu srednjoškolce glumce uči povezati se s vlastitim emocijama. S tim tinejdžerima se i zbližava. Makar su, kako piše, "svi preplašeni od stvari koje su izlazile iz svakog od nas". Radeći tako s učenicima profesorica izgovara stvari koje u toj maloj sredini svi znaju, ali nitko ne – izgovara. Upire prstom u bogate i moćne, zaštićene prijestupnike. Otme joj se to, izgovori i progovori o tome bez planirane namjere.
"Na kraju, makar mi to nije bio plan, ispalo je da se bavim pojedincem koji ide protiv sustava. I to nekoliko sustava: školstvo, policija, obitelj. Sva ta tri sustava su nam bitna, ne možemo bez njih, a sva tri su disfunkcionalna. Funkcioniraju na način da se stvari zataškavaju, guraju pod tepih."
Presedan je, barem u novijoj hrvatskoj književnosti, da je roman samo par dana nakon što je izašao postavljen i u kazalištu. U varaždinskom HNK režirao ga je Ivan Plazibat, praizvedba je bila u prošlu subotu. Lako se moglo dogoditi, zbog problema koje tiskare imaju s papirom, da je predstava postavljena i prije no što je roman stigao pred publiku.
"Nadam se da se više neću dovesti u ovakvu situaciju. Jer, ovo nije nekakav marketinški trik. Da smo išli razmišljati na taj, komercijalno-marketinški, način mislim da bismo zaključili da to uopće nije dobro vrijeme za predstavu.
Inicijativa je došla od Senke Bulić, intendantice HNK Varaždin, koja me prije oduševljavala svojim glumačkim izvedbama, a sad me oduševljava svojim organizacijskim sposobnostima, ambicijom, marljivošću, strpljivošću koju svakodnevno stavlja u taj posao. Da se ide nedajbože u rat, ja bih volio nju imati uz sebe, jer ona ima jednu stvarno specifičnu, snažnu osobnost. Uglavnom, ona je odlučila dovesti HNK Varaždin na jednu višu razinu. Imaju odličan ansambl. Htjela je imati neku moju priču u HNK Varaždin i ja sam, naravno, pristao, nije me morala puno nagovarati. Dalje je sve Senka organizirala. Ona je odabrala Ivana Plazibata, ja se kao kazališni laik nisam miješao. No, bio sam dosta uključen u nastajanje predstave, jer sam sinopsis, prava prodao prije godinu i pol dana, a roman još nije bio ni blizu kraju. Kroz tih godinu i pol sam polako dovršavao roman, a u Varaždin sam slao poglavlja po kojima su oni polako počeli raditi čitanja i radili dramatizaciju.
Vidjet ćemo kako se sad ta dva medija, knjiga i predstava, upotpunjavati ili neupotpunjavati."
Upitan da komentira predstavu, autor romana po kojem je nastala kaže: "Moja je perspektiva pristrana jer znam koliko je truda uloženo u tu golemu produkciju, ali mislim da se dijelom poklapa s oduševljenjem koje je nastalo u dvorani nakon što su se upalila svjetla. Velika predstava, emotivna i dinamična priča, koju su glumci, i to ne samo glavni protagonisti, učinili svojom, a time i svačijom. Zadužili su me svojim pristupom i zahvalan sam do neba što mi se to dogodilo treći put zaredom: motiviran autorski tim snažne vizije, ansambl koji daje i zadnje atome snage, izgaraju jedni za druge, jer znaju da izgaraju i za one kojoj je ta priča posvećena."
S čime se najviše hrvao pišući roman koji je u konačnici ipak baziran na stvarnom događaju?
"S dvojbom smijem li ulaziti u intimni prostor nekoga tko nije želio biti dijelom jedne tragične priče. To je bila baš teška dilema: imam li ja, kao autor, na takvo što pravo?
To je bila situacija da eksploatiram i pravim priču oko nekoga koga zapravo i ne poznam. I teško sam se s tim nosio.
Ali, tu priču nitko neće napisati ako je nećeš ti napisati. U to sam bio posve siguran. I, ako se ne usudiš to napraviti, onda smo stvarno kao društvo i kao javnost osuđeni na to da znamo sve o prelaznim rokovima nogometaša, o ispadima u Ljubavi na seli, o oblačenju naših celebritija, o tome tko je rasprodao Arenu, o tome slušaju li Hrvati cajke ili ne, a zapravo ispod toga, među nama su užasno bitne priče tihih, časnih ljudi koje javnost ne zna. Ja sam si uzeo pravo da ispričam jednu takvu priču."
Profesori u školi
Ona profesorica koja priprema "Antigonu", a u svojoj sredini prokazuje zaštićene krivce, uvidjevši da je na putu da ostane bez posla, dok gleda ostale profesore u školi koji su se sa sustavom davno pomirili i anemično konformistički šute, zaključi: "Ja sam bila ta mlada nadobudna, kao što su vjerojatno bili i oni kad su došli. Samo što su oni uspjeli suspregnuti ambiciju da ostave traga u životima srednjoškolaca pa relativno bezbolno prešli u fazu starih drkadžija, kad radiš onako kako rade i drugi, i štediš energiju za nešto izvan posla."
Živimo li mi u zemlji gdje ljudi, ako nisu izvrsni pojedinci poput onih o kojima Novak pripovijeda u romanu, jedino mogu funkcionirati ako - pristanu na šutnju?
"U svakom od tih sustava možeš napraviti da ti u njemu bude najlakše na svijetu i da ti bude najteže na svijetu. Sve ovisi o tome - koliko ti je stalo. U mom romanu profesorici je stalo. Dijelom i iz ‘sebičnih‘ razloga, u smislu samoostvarenja. Stalo joj je prenijeti to što ima na svoje učenike, kroz umjetnost, između ostalog, postići i pozitivnu promjenu u njihovom kritičnom razmišljanju. Međutim, ispalo je da ona ode predaleko. Moglo je ispasti i drugačije, bolje za nju. U jednom trenutku ona je prisiljena boriti se za vlastito profesionalno dostojanstvo, a to je povezano s borbom za istinu i pravdu."
Koliko košta istina, koliko košta nepotkupljivost i sloboda? Postoji li uopće sloboda? Kako kaže profesorica u romanu, suočena s posljedicama svog čina "A, kaj sam ja … trebala napraviti? Pokunjiti se, jesti govna …da bi dalje živjela komotno?"
"Čitao sam nedavno Yuvala Hararija, ‘Homo Deus‘, dosta pesimistično govori o pojmu slobode. Bavi se time imamo li mi, kao ljudi, slobodu, ili je to zapravo iluzija koja nam pomaže živjeti. Nisam potpuni pesimist. Mislim da su naša zemlja i društvo doživjeli pozitivne pomake u zadnjih 20 godina, u smislu i slobode govora i civilizacijski, generalno govoreći. Ipak smo bolji no što smo bili. No, je li ta individualna sloboda možda potpuna iluzija koja nas drži pacificiranima? Koja nam daje da se osjetimo slobodnima i da samim time sami sebi dajemo dopuštenje da se ne bunimo.
U mojoj priči su glavni protagonisti, čak i onaj kojeg ne pratimo jer je već na početku mrtav, ljudi koji su odlučili barem na trenutak, barem djelomično uzeti stvar u svoje ruke da bi učinili pravu stvar. Time su na kocku stavili svoju egzistenciju u sustavima koji im inače omogućavaju da žive relativno mirno od plaće koja sjedne svakih mjesec dana. To je ta uža sloboda o kojoj govorimo."
I koliko god bili hrabri ili silom prilika, životnim okolnostima "zviždači", ti ljudi na kraju dolaze do zida koji ne mogu preskočiti.
"To je gotovo pa moja opsesivna tema. Pišem o karakterima koji su hrabriji od mene. Da meni visi nad glavom mogućnost da ću ostati na cesti, bez posla, ne znam kako bi postupio u toj situaciji. Zato mi je možda lakše pišući probavljati moj kukavičluk, moj mogući nedostatak hrabrosti. Iako, nikad zapravo ne znaš što bi bilo kad bi se stvarno našao u takvoj situaciji.
Mislim da upravo to proživljavam kroz svoje likove. Kad imaš strah, kad si pritisnut u nekoj situaciji, a o tome pišem i u Ciganinu, sve se svodi na binarnu odluku: pobjeći li suprotstaviti se.
Ako pobjegneš, maknuo si se od opasnosti, riješio svoju individualnu muku. A, ako si se suprotstavio to može imati kobne posljedice za tebe, ali osjećat će se kakve-takve posljedice i u sustavu.
Napravio si nešto, ne samo za sebe, nego si napravio i za ostale. Hrabrost, u smislu krajnjeg suprotstavljanja po cijenu bilo čega, je čin koji se reflektira na šire društvo. Kukavičluk je čin koji se u prvom redu reflektira na onoga tko nije napravio pravu stvar. Niti jednom sustavu ne paše glasan primjer suprotstavljanja, jer to može otvoriti vrata za nova suprotstavljanja i promjene, a svaki sustav teži zadržavanju statusa quo."
Dramska je srednjoškolska grupa iz Novakova romana lakmus papir društva, donekle i katalizator, mjesto gdje šutnja bude ušutkana, svi puštaju dugo zadržavani glas, šutnja se raspukne kao čir. Dramska metoda koju profesorica koristi u radu s učenicima, umjetnički plodna, u ovom je romanu prikazana kao početak tragedije.
Pozitivne posljedice
"Silno je zanimljivo što se može dogoditi u srednjoškolskim dramskim grupama kad im se dade prilika da djeca progovore. Jer, pod tom nekom zaštitom glume dopuštena je puno veća sloboda pokazivanja osjećaja i mišljenja nego kad smo u svom normalnom modusu ponašanja, u svojim regularnim okvirima.
U takvom se okruženju poput dramske grupe može dogoditi nekakva transgresija u školskom sustavu.
Znam da sam i sam, doduše to bi trebalo pitati i moje studente, ali povremeno osjetim kad sam oko nečega što predajem strastven, da možda ponekad i prelazim granicu akademske komunikacije. To može imati vrlo pozitivne posljedice, jer ako je predavač strastven to se prenosi i na zainteresirane studente pa i oni počnu malo istraživati. Osobito su mi zanimljive društveno-jezične teme, pa vjerujem da se tu često prepustim, ali strastveno se može govoriti i o, recimo, prevođenju pravne terminologije ili sintaktičkoj tipologiji.
Ako hoćeš doista raditi transfer znanja povremeno je teško ostati u konzervativnim okvirima, moraš malo iskakati. "
Nije, jasno je kako teče roman, slučajno da učenici s profesoricom pripremaju Antigonu. "Antigona kao da nikad nije bila aktualnija negoli u ovo naše vrijeme. Zato i jest klasični tekst, jer nikad ne gubi na aktualnosti. Koliko god mi tisućama godina bili odvojeni od prikazane situacije, ljudska narav i narav ljudskih društava je ostala ista.
I odnos pojedinca prema strukturama moći je ostao isti. To mi je bio idealni poligon za poigravanje i s odnosom između profesora i učenika i za poigravanjem s tim koliko učenici smiju jedni pred drugima doista ogoliti svoju dušu."
Profesorica u dramskoj grupi kad s učenicima bira njoj najpotresnije umjetničko djelo izabire "Ritam nula" Marine Abramović. Stoji to negdje na početku romana, kao uvertira u tragediju. Kakav je piščev odnos prema "Ritmu nula", poznatom performansu koji je Marina Abramović izvela 1970-ih ležeći šest sati pred publikom u Napulju okružena sa 72 predmeta, među ostalima bilo je tamo ptičje perje, med, metalne cijevi, žilet, razne stvari koje su posjetitelji mogli iskoristiti kako su htjeli, dok je tijelo umjetnice bilo postavljeno kao objekt. Ljudi, u početku suzdržani i dobronamjerni, vremenom su umjetnicu krenuli udarati, seksualno zlostavljati, jedan joj je i pištolj uperio u glavu … Bio je to svojevrsni socijalni eksperiment koji je ponešto pokazao o čovjekovom odnosu prema "potpunoj slobodi". Pokazao je što smo lišeni socijalnih i inih ograda, kad nam je dopušteno, kao vrsta spremni iz čista mira napraviti drugom i sebi samima.
"Moja profesorica bira ‘Ritam nula‘ dijelom i zato što je to meni jedno od najpotresnijih umjetničkih djela ikad. Dosta je u toj profesorici mene. ‘Ritam nula‘ je jeziv. Mislim da je Marina Abramović bila posve sigurna da će to tako završiti, tolikom agresijom. Njezina pasivnost kao da je dala opravdanje svim tim ljudima …, a to su ljudi koji su konzumenti umjetnosti, od njih bi čovjek očekivao da budu, možda, bolji. Ali, u njima je Marinina pasivnost potaknula nagone koje je krivo nazvati i životinjskima. Jer, to su najgori nagoni na koje je jedno biće sposobno. To što su joj radili u tih nekoliko sati će zauvijek ostati upisano kao odgovor na pitanje što se dogodi kad pred ljudima ostanemo pasivni."
"Slučaj vlastite pogibelji" uredio je Kruno Lokotar. Isti čovjek urednički potpisuje i romane "Črna mati zemla" i "Ciganin, ali najljepši". Što iskusan urednik poput Lokotara donese dobrom piscu kakav je Novak?
"Nadam se da će uređivati i moje daljnje knjige, ako bude htio. Mi imamo dosta stvari oko kojih se slažemo prešutno, neki ustaljeni obrazac od kojeg krećemo. Recimo, podrazumijeva se da ću raditi sam dok god ne dođem do točke kad više nemam rješenja, kad trebam savjet, i tek onda šaljem tekst njemu. On je freelancer, znači bez fiksnih prihoda, i jako poštujem njegovo vrijeme.
Ne šaljem mu nekakav poluproizvod nego radim, radim i kad više ne mogu sam sebi pomoći tek onda šaljem tekst.
S njim imam jako dobru komunikaciju. Od njega konačno dobijem te ‘druge oči‘, prema njegovim reakcijama vidim jesam li tekstom postigao ono što sam mislio postići. U njemu imam čitatelja i urednika koji mi kaže zašto, ako u nekom trenutku nisam uspio napraviti nešto što sam namjeravao, zašto to nisam uspio postići.
To je pomalo i psihoterapeutska komunikacija (smijeh), on mi je dijelom i motivacijski trener, jer moja privatna i poslovna situacija je takva da nemam puno vremena za pisanje. Dapače, to vrijeme koje mi treba za pisanje se smanjuje. U idealnoj situaciji bih trebao dva, dva i pol sata dnevno, da me nitko ne dira. Tu privilegiju nisam imao jako dugo.
Zadnji put to sam imao kad je supruga otišla s klincima u Viroviticu svojima, pa sam imao vikend i dva dana pisao. Ali, to je prava rijetkost."
Zato je, među ostalim, ova knjiga nastajala bitno drugačije nego što su nastajali Novakovi prethodni romani, u doba kad je za pisanje imao bitno više vremena.
"Na ovom romanu bih radio tjedan dana intenzivno, pa onda po mjesec dana ništa. A, kad se nakon mjesec dana vratiš ponovo u tekst, prvo pokušavaš shvatiti što si uopće htio napisati … Bilo je jako izazovno.
I samim tim je ova knjiga, čini mi se, dosta drugačija od prijašnje dvije. Neke će ljude to razočarati, ali ja se nisam obvezao štancati iste narative i iste emocije. U ovoj je knjizi priča koja je meni bitna dobila formu kakvu zaslužuje i nadam se da će odjeknuti u drugima, a to mi je najbitnije."
"Slučaj vlastite pogibelji" je, kaže, nastajao uglavnom između pet i sedam ujutro "jer je tad tišina i ne dolaze mailovi i nema drugih distrakcija. Da nisam tako radio ne bih vjerojatno to završio do iduće godine. Tako je kako je.
Obitelj je prioritet. Ne želim skrivati da sam nekad i frustriran činjenicom da nemam dovoljno vremena baviti se onim što isto tako jako želim i što je bitno. Pa onda kad i ukradem to malo vremena za pisanje, radim s nekom dozom krivnje što nisam bliže stvarima na koje sam se obvezao samom činjenicom da sam osnovao obitelj."
Čega se odrekao ukravši ta dva sata u danu?
"To su sati koji su mi na razne načine falili u ostatku dana. Kad razmišljam što bi bilo da jednog dana dobijem na lotu, da se jako obogatim, jedina izvjesna stvar je da bih spavao poslijepodne. Taj luksuz meni nije usporediv ni s čim drugim. Jer, kad sam zbog pisanja ustajao u pet ujutro ostatak dana sam bio prilično loša osoba. Falilo me je svugdje, ali sam isto tako znao da ili će biti tako ili ta knjiga nikada neće ugledati svjetlo dana."
Ovaj smo intervju kanili napraviti trčeći savskim nasipom, za nekog lakšeg treninga. Slučaj je htio da smo oboje morali ostati kući, njegovati bolesnu djecu.
Nekadašnji sportaš, danas otac troje male djece, sveučilišni profesor na punom radnom vremenu i pisac sporonastajućih romana koje jednako voli kritika i publika, gdje nalazi prostor za sebe?
"Upravo sam prošli tjedan obavio vrlo ozbiljan sistematski pregled na koji sam se naručio jer sam zaključio da četiri – pet godina nisam bio. A, budući da imam 44 godine, trebam stvarno obratiti pažnju na zdravlje.
Naručio sam se dva mjeseca unaprijed, čekajući sistematski pazio sam na prehranu i počeo trenirati.
Na sistematskom je sve bilo u redu, a sad sam nastavio s tim zdravim režimom. Jer sam se, nakon puno godina što sam se bavio sportom, zapustio. Dobio sam dvadesetak kila, makar sam govorio da se to meni nikad neće dogoditi. Ali, nakon što sam se prestao baviti sportom apetit je ostao isti, a tijelo više ne troši toliko.
To se ne može regulirati nekakvim povremenim fazama treniranja od mjesec ili dva, nakon kojih onda moraš opet po starom i uživati u svemu što ti paše i što ti je fino, već se moraš držati režima, puno odstupanja ne smije biti, ako želim još neko vrijeme živjeti vitalnim životom."