Jedna od pjesničkih knjiga o kojima se posljednjih godinu dana najviše govorilo, a i pisalo, svakako je “Smiljko i ja si mahnemo” Eveline Rudan. Objavljena je prošlog proljeća u Frakturinoj seriji nekoliko poetskih zbirki, a u međuvremenu je dobila nagradu Fran Galović, jesenas, te ovih dana i bijenalnu Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu.
Evelina Rudan je odmah nakon debija 2000. godine, tj. zbirke “Sve ča mi rabi ovega prolića”, pisane na istarskoj čakavštini, privukla opću pažnju unatoč svom apartnom jezičnom izboru, kakav inače – gotovo bez iznimke – osuđuje autore na dijalektalne književne rezervate iz kojih samo rijetki dospijevaju u maticu. Ona je dakle bila među tim rijetkima: i postala jedno od najvažnijih...