PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ

JURE GRANDO Tko bi, ako ne bismo mi, imao prvoga europskog vampira

Neka je slava Valvasoru i svim putnicima po našim krajevima, antropolozima i folkloristima: oni su spasili jedno imaginarno čovječanstvo

Pribilježio ga je Janez Vajkart Valvasor u “Slavi vojvodine Kranjske”, i tako ga spasio od zaborava. Zahvaljujući Valvasoru, a ne narodnoj predaji, priča o Juri Grandu sačuvala se do našega doba, kada se nanovo pretvorila u legendu, pa u lokalnu atrakciju i element turističke ponude, ali i samohvale: tko bi, ako ne bismo mi, imao prvoga europskog vampira, lorka i štriguna…

Za života je bio čudak. Ali njegov život i nije važan. Važno će biti ono što će se zbiti nakon Jurine smrti. A umro je, kažu, godine 1656, pa je i pokopan na lokalnom groblju u Kringi. Ostavio je za sobom udovicu, ali nije vjerojatno da ga je baš jako žalila, jer joj se pokojnik ubrzo ukazao, pohodio ju i prepadao u svojim noćnim pohodima, a onda ju je, božemiprosti, i silovao. Nesretnica je šenula umom, a Jure se ohrabrio i počeo opsjedati selo. Ljudi su ga takvog, ni živog ni mrtvog, podnosili sljedećih šesnaest godina, a onda mu, predvođeni župnikom, Mihom Radetićem, odlučiše dohakati. Tako su don Miho i nekolicina najsrčanijih i duhovno najstamenijih mještana pod zaštitom noći iskopali grob Jure Granda. On ih je dočekao neraspadnut, rumen k’o jabuka zacerekao im se u lice! Ljudi su, što bi se reklo, bili pa prošli. Razbježali su se na sve strane - kao u onim grobljanskim prizorima iz filma Slobodana Šijana “Maratonci trče počasni krug” - ali je župnik ostao tu gdje jest. Isukao je raspelo i ovako mu govorio: “Gledaj, štrigune, tu je Isus Krist koji nas je otkupio od pakla i za nas umro. A ti, štrigune, ne možeš imati mira!” Sablasti su na to, svjedoči Valvasor, grunule suze na oči. Uto su se i mještani ohrabrili, vratili su se da pomognu svome duhovnom pastiru da protjera Juri Grandu glogov kolac kroz prsi. Ali nije išlo. Jurino srce bilo je tvrdo kao kamen. Na to je jedan mještanin, čije se ime također pamti, zvao se Stipan Milašić, ugrabio sjekiru, pa mu je jednim udarcem odsjekao glavu. Štrigun je posljednji put kriknuo, a grob se napunio krvlju. I tu je, za sljedećih dvjestotinjak godina, priči bio kraj. Da godinu-dvije zatim nije naišao Janez Vajkart Valvasor, kojemu su se mještani Kringe pohvalili i ispričali mu priču, odavno se već o njemu ništa ne bi znalo. Zato neka je slava Valvasoru i svim putnicima po našim krajevima, antropolozima, folkloristima i mjesnim zanesenjacima: oni su spasili cijelo jedno imaginarno čovječanstvo.

Vampiri su dio slavenskoga kulturnoga nasljeđa, ima ih od Rusije i Ukrajine do južnoslavenskih krajeva, Srbije, Bugarske, Hrvatske, gdje su i kulture nekih susjednih naroda inficirane vjerovanjem u njih. Još se i danas u nekim zatvorenijim seoskim sredinama, recimo u Konavlima, čuvaju vjerovanja, a s vjerovanjima i strahovi od lorka. Znaju im se imena, pamte situacije i slučajevi u kojima su sustizali žive ljude i u njima izazivali užas, a takvo se što zna i danas zbiti, pa čovjek ne može biti siguran kad će ga, naročito u selima Gornje bande, sustići lorko, ali domaći o tome nerado govore. Razumljivo je i zašto. Došljaci svojim nevjerovanjem koješta znaju poremetiti.

Osim Valvasora, njegova davnog biografa, za održavanje legende o Juri Grandu zaslužni su Drago Orlić, Davor Šišović, Boris Perić… Da bi priča trajala, ona se mora obnavljati. I svaki put mora biti drukčije ispričana.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. studeni 2024 00:58