Francuska kultura je kultura koju obično poimamo kroz ono što je u njoj jako: a to je srednja klasa. Srednja klasa koja je obrazovana i politična, buni se i brani svoja prva, a ta prava mogu biti duga pauza za ručak, socijalna država ili geografsko podrijetlo sira.
Posljednjih godina, međutim, iz Francuske kao da sve češće stižu knjige koja pripovijedaju o svijetu ispod te buržoaske korice. Riječ je o knjigama koje kroz osobno iskustvo pisaca i njihovih obitelji pripovijedaju o bijeloj radničkoj klasi koja je stotinu godina živjela kao podređena u klasnom društvu, da bi u suvremenom svijetu zadobila stigmu jer je homofobna, politički nekorektna i glasa za rasiste. Kao da je središnje pitanje jednog dijela francuske književnosti postalo: što je zapravo ta radnička klasa, klasa u koju se šminkerska ljevica sto godina klela, da bi se sada izvrgla u nesimpatičnog zombija?
Evo samo nekih knjiga koje se bave tom temom, a dostupne su na hrvatskom. U svom genijalnom "Carstvu životinja", Gaskonjac Jean Baptiste Del Amo prati tegobnu povijest sto godina jedne svinjarske obitelji - od masakra u 1. svjetskom ratu, do ekološki zastrašujućeg svinjogojstva suvremene ere. U ciklusu svojih romana koje je kod nas objavio OceanMore, pisac Edouard Louis dočarava pakao odrastanja homoseksualnog, feminiziranog dječarca u industrijskom pikardskom gradiću Hallencourt. Na koncu, tu je i "Povratak u Reims" Didiera Eribona, knjiga u kojoj ljevičarski filozof secira vlastitu obitelj radničke klase od koje ga razdvaja zid uzajamnog nerazumijevanja i zazora.
Radnička dokufikcija
Ako taj trend francuske radničke dokufikcije već neko vrijeme cvate, on ima i svoju baku rodonačelnicu. Ta gospođa je Annie Ernaux (1940), bivša učiteljica koja se književnosti latila 70-ih u zrelim tridesetim godinama života, te ispisala dvadesetak svezaka autobiografske proze. Neke od njenih knjiga i prije su objavljivali hrvatski izdavači: "Samo strast" (Passion simple, Vuković & Runjić 2001.), te "Mjesto" (La Place, Disput 2008.). Dva njena kratka, ali ključna djela sada su, pak, objavili Kulturtreger i Multimedijalni institut zagrebačke MAMA-e. Prva od njih je "Događaj" (L'Eventement) u kojem Ernaux samoanalizira vlastiti abortus. Druga je njen možda najslavniji klasik: kratki roman "Jedna žena" (Une femme) iz 1987. u kojem se Ernaux bavi životom i smrću vlastite majke.
"Jedna žena" počinje - smrću. Pripovjedačicu jednog dana naziva činovnica staračkog doma u Pontioseu i priopćava joj da je njena majka preminula ujutro nakon doručka. Na prvim stranicama jako kratke knjige (samo 82 stranice) pratimo rutinu priprema za pogreb, dobro poznatu svakom od nas koji je prošao smrt bližnjeg. Ernaux opisuje predmete zaostale za umrlom. Bira lijes. Gosti uzvanike karmina.
Ernaux tada elegantno kreće u flešbek i počinje pripovijedati povijest triju generacija žena u vlastitoj obitelji. Baka joj je bila bistra: "mogla je postati učiteljica", ali su joj roditelji zabranili da se školuje. Autoričina majka nije imala takve intelektualne potencijale. U školi ju je zanimao samo vjeronauk, učila je loše i ispala iz školskog sustava sa 12 godina (Ernaux u fusnoti navodi novinski članak u kojem se iznosi šokantan podatak da je u Normandiji 80-ih to još uvijek uobičajeno). U školi, najvažnija je higijena, učitelji redovno pregledavaju nokte na rukama i nogama. Kad otpadne iz škole, zapošljava se u tvornici margarina, na poslu koji je opasan i težak. Ipak - ponosna je, poprima klasnu svijest. Izdigla se iznad seljanki, ne mora se poput sluškinja u kućama "uvlačiti u dupe gospodarima". No, istodobno je nevjerojatno bigotna i konzervativna. Kad se vjenča za krotkog i pristojnog radnika, u krevet će se uvlačiti ugašena svjetla, s gaćama ispod spavaćice.
Tragika zrele dobi
Majka - međutim - ima aspiracije i uspijeva ih ispuniti. Tridesetih kupuje lokal za trgovinu u "Dolini", dijelu Normandije u kojem su tada načičkana predionice. Tu - piše Ernaux - "zarađuje za život zahvaljujući osobama koje same nisu zarađivale dovoljno". Izvješti se u komunikaciji, knjigovodstvu, poslovodstvu. Čita. U lokalni sleng počinje uvlačiti otmjenije, književne izraze kao znak da se klasno izdigla. Istodobno, sa svojom se kćeri – autoricom koja tada ulazi u buntovne godine - počinje sve gorče svađati.
Najbolji dijelovi Ernauxine knjižice upravo su ti, u kojima autorica secira tu ambivalenciju svoje majke: tirana, ali koja je tjera da uči. Koja je ponosna što joj se kćer intelektualno uzdiže, ali je sram vlastitog poluobrazovanja tjera na ispade zavisti i zlobe. Ubrzo između kćeri i matere postoji samo svađa. Autorica bježi svom radničkom podrijetlu, no ono je - kako Didier Eribon to sročio - "sustiže". Nalazi muža iz srednje klase pred kojim neprestance osjeća klasni jaz. Istodobno, uživa u privilegijima koje njena mater nije mogla zamisliti.
Kao i hormoni, tako se i odnos majke i kćeri s desetljećima smiruje: tenzije nestaju, njihova komplicirana ljubav pretvara se u ravni kardiogram. Tako to ide dok majka ne doživi tako tipsku tragiku zrele dobi: starost, demencija, dom. I onda kraj.
Sve je to tako neosobito. Ništa u toj priči o jednom životu nema a što ne bi mogao ispričati itko od vas. Nema tu ratova, genocida, pedofila, nasilnika. Ernaux u svojoj knjižici izlaže svoj mali, obični obiteljski bidermajer. No - radi to prekrasno. Radi to s rijetkim spojem tankoćutnosti i jednostavnosti, jezikom koji je razgovoran i pitak, ali i s rijetkim umijećem pronicljiva opažanja. Malo je tko napisao tako malu knjigu o tako maloj stvari, a da je istodobno tako velika.