MIRJANA DUGANDŽIJA

‘Iza velike ljubavi slijede strah, panika, podivljali ego. To je tek snaga‘

Nakon romana ‘Nekoliko dana kolovoza‘ Mirjana Dugandžija ovih je dana objavila zbirku priča ‘Rujanska kupačica‘
Mirjana Dugandžija
 Boris Kovačev/Cropix

Nakon romana "Nekoliko dana kolovoza" književnica i novinarka Jutarnjeg lista Mirjana Dugandžija ovih je dana objavila zbirku priča "Rujanska kupačica", nakladnik je OceanMore. "Junakinje priča znaju da je prošlo vrijeme frivolnog života - mnogo je toga došlo na naplatu. Sluti se nevolja. Neke ljubavi bole do kraja svijeta: ljubavi ljubavničke, ljubavi prijateljske, ljubavi krvne. Na čemu onda temeljiti svoje postojanje?", napisala je urednica Jadranka Pintarić, o čemu razgovaramo s autoricom.

Naslovi knjiga, a tu su "kolovoz", "rujan", sugeriraju atmosferu kasnog ljeta?

- Atmosferu onoga što je prošlo, ili je na zalasku. Volim te krepuskularne trenutke... A i likovima u pričama već se mnogo toga dogodilo, nisu mladi. Zanima me stanje nakon ozljede, bolnog udarca. Posljedice. I u koje situacije onda staviti likove nego u ljubav, seks, prijevaru i osvetu?

I u romanu i u "Rujanskoj kupačici" protagonisti su u autodestruktivnoj vezi, za sebe i okolinu. Zašto se u njih upuštaju?

- Zato što su zaljubljeni ili su bili jako zaljubljeni. Velika ljubav povlašteno je stanje, teško ga je napustiti. Pa slijede strah, panika, podivljali ego. A to je tek snaga. Snaga oslabjelih, kakva nego destruktivna.

Ovaj put pišete priče. Zašto?

- Sadržaj i rečenica, kod mene je tako, dolaze u isto vrijeme. Rečenice u ovoj zbirci su rečenice priče, bilo bi mi žao "kvariti" ih. Ne mogu "spremiti" neku ideju u teglu "za kasnije", za drugu formu.

Negdje sam jednom pročitala da ste rekli da pisanje traži samoću?

- Da. Nema pisanja u gomili. Naravno, moraš imati život, iskustvo, što će poslužiti kao dio građe. Najuvjerljivije je kad je to tvoj vlastiti život. Mnogi se možda neće sa mnom složiti, ali, koliko danas znamo o fikciji, iz nje o autoru doznamo više nego iz autobiografije. A na kraju je važno jedino - kako je sve to napisano.

Jedan od likova čovjek je kakvog mi novinari znamo ponekad susresti. Satima vas ne pušta, a sve je već rekao. A novinarka koja ga intervjuira, na razgovor je zapravo pristala jer ima samo jednu želju - okupati se u moru.

- Mi novinari ponekad smo žrtve naših žrtava. Junakinjina želja da se "kupa" je, naravno, metonimija, ona označava sve što joj nedostaje. Želi mnogo toga sada, a žao joj je i svega što je prošlo.

Tu je i slikar, koji je odustao od slikanja, i u "galeriji" shopping centra prodaje petparačke radove?

- Tim malim "iskliznućem" iz priče opisujem milje. Mjestima po kojima se likovi kreću ili potucaju, tužna, groteskna, komična, dana su rečenicom-dvije, dovoljno je. Kratka priča je sprint, a niste izveli staru tetu u šetnju. A nad likom će do kraja priče lebdjeti prizor u kojem timari glavne zvijezde njegove galerije, "konjske portrete".

Seksualnosti ima u različitim oblicima. Dvoje protagonista upoznaju neobične likove tražeći nekoga za manage a trois, likove kakve inače ne bi upoznali. Tu je i lezbijska ljubav...

- U pravu ste, osim što lezbijske ljubavi nema, jer jedna junakinja jest zaljubljena lezbijka, a drugoj je potpuno svejedno: to su načini na koje povređujemo jedni druge. Nisam detaljno opisivala seks, tek na jednom ili dva mjesta. Dosadno je opisivati gimnastiku, osim ako nisi strašno dobar pisac. No, seks ima potencijal da se kroz njega govori o emocijama, a to mi je u književnosti najvažnije.

Na primjer...

- Zaprepašćuje me da netko želi sociologizirati pišući književnost, pa docira o društvenim anomalijama, ženskim pravima, uzima u zaštitu "drugačije", "slabije"... a valjda i osuđuje antivaksere. Od toga se ježim i bježim. Tu sebičnost ispravljam kroz intervjue za Nedjeljni Jutarnji, jer to jesu važne stvari.

No, kroz knjigu ipak provlači politička korektnost?

- To bi me čak i uplašilo! Osim ako ne mislite na mučan urbani pejsaž, milje priča. Ljubavna priča bez uvjerljivog miljea završi u "ljubiću". Veliko mi je bilo zadovoljstvo bilo uvoditi u priče taj "'low life" oko nas, a i pokazati kako sami protagonisti lako u nj skliznu. Tu su prekarni radnici i nezaposlena mladež; smucaju se po petparačkim pabovima, a pištolj na čas vide kao rješenje problema.

Jedna junakinja poduzima vlastitu "kristalnu noć" pa iz osvete razbija prozore po gradu. Netko sanja krasti na porezu, a jedna likinja već i oštro krade, ali nije kleptomanka, samo smušeno reagira na traumu. Roman Simić je napisao zbirku priča "U što se zaljubljujemo". Možda bi radni naslov moje mogao biti "Pazite u koga se zaljubljujete".

Spomenuli ste opise seksa. Jednom je netko izvukao opise seksa iz hrvatske književnosti, i nisu bili laskavi po književnike?

- Treba biti vješt pisac za njih. A pravi su mamac...! U Americi postoji i književna "nagrada" za najgori opis seksa. Jedne ju je godine dobio i meni drag John Updike koji je i romanom "Parovi" iz 1968. godine unio radikalno novi način pisanja o seksu i vezama u književnost, postao superstar, izišao na naslovnici Timea...

Tomislav Čadež u kritici vaše knjige piše da je riječ o ženskoj prozi u trapericama. Slažete se?

- Čadež je izvrsno pogodio stvari, a pokazao i da njegovo vlastito pisanje često nadilazi predmet njegova interesa. Na pitanje mi je teško odgovoriti. U trapericama, sigurno, jest, ponekad i u prezrenim štiklama, ali je o nečemu što mi je doista važno, što treba biti rečeno, što peče i radi mi o glavi - sad ili nikad!

Lovro Artuković mi je u nedavnom intervjuu rekao da malo ljudi zapravo zna gledati slike. Može li se to usporediti s književnosti, treba li i čitatelje odgajati?

- Od malih nogu i na što boljoj književnosti. Ali i na smeću, da uoče razlike.

Vaše protagonistice često dolaze u Zagreb iz provincije. Koliko vas je odrastanje u Slavoniji formiralo?

- Tragovi se vuku, nužno. Ali... U Zagreb sam došla iz Požege 1979. Požega je sve to vrijeme imala dobru knjižnicu, knjižaru i tri kina. Danas nema niti jedno, a mi smo u isto vrijeme kad i Zagrepčani gledali "Taksista", "Noćnog portira" i "Tražeći gospodina Goodbara". Liječnički su sinovi u to vrijeme nabavljali ploče u inozemstvu, slušali smo Boba Dylana, Simona i Garfunkela, Janis Joplin, punk. Ostali smo zakinuti za izložbe i kazalište.

Kako ste odabrali izdavača, OceanMore?

- Gogu, Gordanu Farkaš Sfeci znam dugo. Važnije - objavila je mnoge izuzetne autore, Elfriedu Jelinek, Laszla Krasznahorkaija, Hertu Müller, Alice Munro. Sjajni "Priručnik za spremačice" Lucie Berlin.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2020 08:23