Hrvatski redatelj Zoran Tadić napisao je početkom 70-ih u kolumni u Hrvatskom tjedniku rečenicu koja se poslije često ponavljala i parafrazirala. Napisao je kako je povijest hrvatske kinematografije povijest nesnimljenih filmova. Hrvatski film, pisao je Tadić, ima povijest kakvu ima: povijest filmova koje znamo i koje smo gledali. Ali – usporedno postoji čitava paralelna povijest koju se ne može vidjeti. To je povijest filmova koji su trebali biti snimljeni, a nisu. Koji su snimljeni prekasno ili preinačeni do neprepoznatljivosti. Koje su bunkerirali. Koje su sasjekli kritičari. To su opusi režisera koji su prerano prestali raditi ili su prekasno dobili priliku ili su ključne kreativne godine bili na ledu. To je povijest filmova koje bi u nekom sretnijem...