Sve što ja pišem je veliko - jednom je tako Stanislaw J. Lec (1909. - 1966.), poljski pjesnik i aforističar, odgovorio zabadalima koje je (baš!) zanimalo hoće li on, osim zbirki aforizama, napisati "nešto veće"! Na sličan bih način mogao "obraniti" našeg Tomislava Čadeža (rođ. 1969.), pjesnika i knjiž&kazališnog kritičara, koji je dao ukoričiti/uknjižiti svoje "stupčiće" ("kolumne/ice", kako je vickasti Z. Berković prekrstio taj format novinskoga pisma), objavljivane u Jutarnjem listu (uzastopno) 100 dana samovoljne izolacije ANNO Domini Covida-19 (19. III. - 26. VI.). Umjesto da napiše nešto veće, npr. knjižurinu od 600 str. ("Kratka introspekcija o fenomenu dezorijentiranosti intelektualca u doba strahotnoga okuženja Anno Domini 2020."), Čadež se samozadovoljio serviranjem fragmenata, kao malih porcija intelektualnoga otrova.
Duhovit i zajedljiv
Obrazovan po spremi, duhovit po naravi, ispisana rukopisa po praksi, zajedljiv po potrebi, dobrodušan u namjeri, Čadež se (baš!) dobro snašao u vremenu u kojemu se od njega (po profesiji) tražilo da nekako javno reagira na sveopću zbunjenost u našem (i širem) društvu à propos bauka epidemije/pandemije (koju sam otpočetka privatno nazivao "pan-demonijom").
Zašto baš on? Pa, eto, bio je redakciji pri ruci, prvo jer su bile uočene/vrednovane one kvalitete koje sam prethodno spomenuo (obrazovan, duhovit, ispisan, zajedljiv, dobrodušan... i još svašta), a drugo, jer je javnosti trebao opravdati na osnovi kojega je znanja izrastao do autoriteta na svojem najvažnijem poslu (kazališnoj kritici!). Uspio je u tome, jer je zakučastu problematiku uspio skratiti na Prokrustovoj postelji ograničenoga "stupničarsko"-novinskoga formata i navlastito jer se odrekao, koliko je god mogao, uobičajenoga dnevničarskoga "japajakanja"!
"Dnevnik samoizoliranog intelektualca", malo suviše pretenciozno (pa i netočno, komparativno) nazvan "Hrvatski Decameron", a koji bi nam trebao dati uvid u "prvih sto dana našega novog života", zbirka je šarolikih asocijacija koje nekome, dokonome, baš nenaviknutome na samoću mogu doći kao lijek (otrov u malim dozama, e kako ga veće doze ne bi otrovale).
Zadivljuje raspon Čadežove intuitivnosti, razdražene maštovitosti koja mu je omogućila da u 100 fragmenata obiđe čitav svijet samo buljeći u strop svoje sobe, dok ga zasljepljuje bjelina ekrana njegova računala (a ne praznina "bijele stranice", prema starinskoj metafori).
Izolacija bez ševe
Čini se, da naš Karlovčanin (uže, s Dubovca) nije tih sto dana živio u strahu, već je hrabro marširao kroz svjetsku povijest, s kraja na kraj, od predbiblijskih vremena do moderne ove civilizacije, nalazeći asocijativne poveznice u najnevjerojatnijim kombinacijama. I to sve – sažeto, u kratkim duhovitim "lekcijama", intelektualno i dokumentaristički dobro potkrijepljeno, osim što mu nedostaje ono što je Giovanni Boccaccio (1313. - 1375.) u svojem "Il Decameronu" (1348. - 1353.) nudio kao bitni, slasni sastojak, a to je žensko društvo, tj. 7 djevojaka u klinču s 3 mladića, svi zajedno "samoizolirani" na ladanju, izvan onodobne Firenze, u kojoj je kuga kosila nesmiljenije nego današnji (baš!) Covid-19.
Čadež se domislio da oponaša tu "knjigu (od) deset dana", a koja se sastoji od 100 novela, da je oponaša formalno kao strukturu, ali bez ljubavnih storija o strasti, nevjeri, muževima-rogonjama, budući da moderna "samoizolacija" nije mogla dopustiti takvo frivolno grupiranje, bez "maskica" (e, ovaj deminutiv je Čadež propustio) i prezervativa (sačuvao nas sv. Stožer od takvih grešnih pomisli!)...
Ma, dobro kad već naše 21. puritansko (barem deklarativno) stoljeće, nije ni sjena raskalašenoga 14. st., onda se nije ni moglo očekivati da se išta o "tjelesnoj ljubavi" pojavi u ovom (baš!) "Hrvatskom Decameronu" (koji je, tako, izolacija bez – ševe!?).
Ali, kad već nema ševe, ima dosta šale i to, kvragu, baš o smrti: Čadež traži/nalazi po svjetskim stratištima brojke o kolektivnim smrtima (od raznoraznih okuženosti koje su ljudskom rodu naprosto privržene), ali se bavi i pojedinačnim, govoreći o onome od čega zazire. Da ovo ilustriram: u svojoj zbirci "muške poezije", naslovljene kao "lijecenialkoholik.hr" (Durieux, Zagreb, 2007... ali, pardon, točan je naslov "Lijecenikatolik", a ne "alkoholik", ali kako je meni to sve isto), Čadež ima jedan dvostih: "Najradije pišem o smrti,/zato što se plašim da mi ne pobjegne").
Trojstvo mislilaca
Zazirući od smrti, koja ga privlači, tako je Čadež i "Hrvatskom-baš!-Decameronu", dao sumornu, duboku intonaciju, baštinjenu od velikih mislilaca i ti (baš!) u trojstvu što ga čine S. FREUD (propast Ego-a i Nad-Ja), O. SPENGLER (propast Zapada), te najvažniji E. CIORAN, koji reče: "Ne roditi se jest nesumnjivo najbolje rješenje koje postoji. Ono, nažalost, nije dostupno nikome" (napisa to i moj idol, koji je odumro u 84. g.; 1911. - 1995. v. "O nedaći biti rođen"; "Jesenski i Turk", Zgb. 2013.).
Sad, kad znamo na čemu smo, tj. da smo izvorno (rođenjem) već pogreška, o kojoj ne želim mudrovati, zaokružujem prikaz usrdnom (baš!) preporukom, neka se radoznalci u ovoj duhovitoj, znalačkoj knjižici pokušaju uvjeriti kako su to "prvih 100 dana našeg NOVOG života" (što je oksimoron: umiranje kao nešto "novo", tko li izmisli ovu frazetinu?) ono što moramo ostaviti iza sebe (kao u WC-u).
Čitajmo "Hrvatski Decameron" (makar i ne ševili?), jer nešto bolje na temu PANDEMONIJUMA u našoj prozi nije stvoreno!