Hrvatska je mala (zemlja, velikih apetita), pa je i pričanje o njenoj beletrističkoj prozi maleno i škrto, tj. kratko (a moglo bi biti još i kraće, otkako se "Lijepa Naša" smanjuje kao "šagrenska koža", jer se, uslijed potresa, njezino tlo počelo pomicati prema istoku!?).
Među "kratkopričaše" - što je disciplina kojom se najradije bave početnici - sada se iznenađujuće uvrstio i renomirani romansijer Ivica Đikić (rođ. 1977. g. u Tomislavgradu, BiH), koji se bogme može dičiti s već četiri objavljena romana (!), jedan čak počašćen nagradom "Meša Selimović" za najbolji roman objavljen u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori (pravo postjugoslavensko priznanje), drugi je osvojio nagradu Tportala za roman godine u Hrvatskoj, a treći je nagrađen "Kočićevim perom". Normalno je da je nakon ovako bogate žetve autoru preostalo dosta restlova, koje je sada potrpao u ovu knjigu "Štapići za pričanje", stručno i precizno podnaslovljenu kao "pripovijetke i novele" (ma, baš?).
Kako se u bilješci o autoru ne navode podaci o piščevu školovanju (a "komparativna" bi baš dobro došla!) već samo da je profesionalni urednik (i to često glavni, najprije u Feral Tribuneu, pa u Novom listu i napokon u Novostima: pa eto, bio je pravi čovjek kad je nedostajalo urednika), to se pitam (kao dipl. komparatist), na temelju koje je i čije teorije I. Đikić svoje pripovijedanje razdvojio (ma, baš) na "pripovijetke" i "novele" (jel' onako odokativno ili već edukativno?)?
Da, ali što je to "pripovijedanje", što je "priča", tko je "pripovjedač", tko je "čitatelj"? Kad se i do grla zakopam u autoritativnu knjigu "Pojmovnik suvremene književne teorije" (MH, Zagreb, 1977., II. izd. 2000.) uglednoga, pouzdanoga i svjetski uvažavanog našijenca Vladimira Bitija (rođ. 1952. u Novom Sadu), s pitanjem "tko je pripovjedač/čitatelj" vidim da se nisam mnogo odalečio od davnih studentskih dana. Tada je (na "Herginoj" katedri) na nekom seminaru genijalnog, voljenog i nezaboravljenoga prof. Svetozara Petrovića (1931. - 2005.), bila pala riječ kako protiv glavobolje valja popiti aspirin, na što je Sveto uskočio doskočicom: "E, a sad bi naš kolega I. M. sigurno najprije upitao 'a što je to - glava?'".
Ostao sam kod toga, ali kada V. Biti (kao član Povjerenstva za književnu teoriju "Međunarodnog udruženja za poredbenu književnost"!), piše da je samo pripovijedanje već "disperzivni pojam koji se u raznih teoretičara pojavljuje u raznovrsnim značenjima...", onda se moja malenkost kao "poredbenik" tj. komparatist, proglašava izgubljenim u živom pijesku teorija. No, da sada prema briljantnom i svakome tko se književne kritike laća, neophodnome Bitijevom djelu, ne bih dalje solio pamet i prodavao citate, usuđujem se reći da se I. Đikić u ovoj nespretno skalupljenoj zbirci izgubio kao "pripovjedač" (i da bi mu dobro došao aspirin), jer ovdje je on, ustvari, televizijski scenarist i društveno-politički kolumnist, koji od neupotrebljene građe za romanesknu kuću sada gradi klimavu vikendicu "pripovjedaka i novela".
Uvodni tekst pokušava objasniti što su autoru bili i ostali (od djetinjstva do zrelosti) kojekakvi štapići (prutići, pa olovke i onda penkale, nalivpera i sl.), kao sredstvo za smirivanje nekog nervnog "tika", ali se ne shvaća kako su mu pomogli u pisanju ovih tekstova. Tekst "Sin" mogao bi biti kostur romana, da ga stalno ne degradira autorovo uživanje u mogućem TV kadriranju!? Utoliko, to više nije pisanje "književne proze", jer sam tekst već pozira pred kamerom uvjetujući i "prelom" pričanja za "televizijsku prozu". Još je nešto zanimljivo: baveći se kriminalističkom spletkom, s mnogo šifriranih imena u pokušaju pisanja književne proze, služe se "ezopovskim ključem", onako kako se u socijalizmu bojažljivo aludiralo na neke stvarne osobe: kukavički jučer i danas!
Jedino tekst "Kandilji" donekle odgovara novelističkim pretpostavkama ("Sažeta fabula i ograničenje na jedan lik i jedan događaj", kako upućuje M. Solar (rođ. 1936. u Koprivnici) u svojem "Književnom leksikonu" (MH, Zagreb, 2007.), ali je, nažalost, tekst teško razumljiv neupoznatima s muslimanskim ritualima u doba ramazana.
Dotle tekst "Smrt Blage Antića" može korisno doći onih koji nisu na vrijeme bili shvatili tko je tko, i tko je što kome, i tko koga, i zašto podjebava u TV seriji "Novine", koju je prema scenariju I. Đikića režirao Dalibor Matanić. Eto, tako, recimo, moja malenkost nije bila skužila ni pola priče - zahvaljujući dijelom zbrčkanom scenariju, dijelom pompeznoj "oscarovskoj" režiji - pa sam sad zadovoljan što je scenarist fino prepričao ono što je (mislio da je) rekao za televizijsku priču! Ali, (žene moje, ljudi božji, kako su znali dvosmisleno zavijati neki seoski popovi na nedjeljnim misama), ovakvo prepričavanje još i nipošto nije književno pričanje, pa mi je stoga nova knjiga Ivice Đikića, veeeeeliko razočaranje.
A, sad nešto senilno, što nam je toliko falilo u sadašnjoj žurno mladenačkoj, energično aktivističkoj hrvatskoj beletristici. Mladima (više) ne treba dati naprijed, cijepimo najprije stare štrace da što prije izumru. Uzeti staricu od 80 godina za protagonistkinju nečega što nazivaju romanom, dakle žanru u kojem se kol. Nada Gašić (rođ. 1950. g. u Mariboru), već toliko izvještila da je već za svoj (u 57. g. života) prvi roman dobila nagradu "Slavić" (tko to bješe?), a za drugi nagradu Grada Zagreba i "Vladimir Nazor (ma, baš!), vrlo je smiono, ali i promašeno. Stari su muškarci već dovoljno "unapetitlih" (što dobro znam jer spadam u kategoriju 80+), a kakve li su tek njihove vršnjakinje?
Tko bi se i zašto bavio jednom toliko procvalom babom, pa bila ona i Gašićina gđa Adele od 80 g. puna para iz ostavštine pokojnih muževa, s prostranim stanom usred Zagreba, vikendicom u Crikvenici (alaj su se u socijalizmu neki bogatili, kad su sve to mogli oporučiti?). Osim svega, autorica nas već od naslova zavarava, jer u njenoj prozi nije riječ ni o kakvih "Devet života.... gospođe Adele". Ta mušičava stara vještica (o mladoj bih radije čitao), u svih devet sekvenci Gašićina pričanja (v. zbrku pojmova o tome u prethodnom tekstu) ostaje nepovratno zabetonirana u svojoj 80-oj godini i o mogućim, ranijim, prethodnim životima ništa nam ne priča (a to je jedino moglo biti čitljivo).
Umjesto toga, o odavno pošandrcaloj babi, spisateljica nas pokušava razonoditi (starački hirovi i razonoda = oksimoron), navodno simpatičnim, deminutivno okrštenim sekvencama (pusica, frizurica, šetnjica, grobnica, klupica, knedlička, komunist, zahvalica, opravica..., je li to tih devet života?), što ponekoga zavodi da to smatra oličenjem zagrebačke malograđanštine iliti autentično purgerskog štiha (!???). Banalni svakodnevni rituali jedne razmažene luksuzne niškoristi, dobro napajane konjakom, dosadni su baš kao i - sama starost!
K tome, da bi još više upropastila ono što nam je mislila da će prikazati o Zagrebu u danima potresa i korone, gđa Gašić pada duboko ispod svog inače i drugdje inteligentnog pisma, kad u prologu iscrtkava nekakvu milenijsku pričicu o nastanku svega u svemiru, pa do Zagreba, toliko loše fantazirajući, da sam od stida taj tekst čitao sklopljenih očiju. Ovaj ne-roman drugo mi je veeeeeliko razočaranje, ali s kojim se trebam(o) zadovoljiti, jer u maloj Hrvatskoj sve je škrto.