Dekameronski posložen zaplet upotrijebio je Drago Glamuzina u svojem novom romanu “Drugi zakon termodinamike” (VBZ), skupina ljudi na tulumu na zagrebačkom Zelenjaku za jedne noći pripovijeda priče. Mnogi od njih profesionalno su okupljeni oko književnosti, oko čitanja, pisanja, pa znaju i pripovijedati. U Zagrebu tih dana gostuje Jonathan Franzen, ovdašnji pisci našli su se u kući Zorana Ferića, došli družiti se s Franzenom, ali Amerikanac je negdje u gradu, nikako da stigne …
Jedan od njih opušta atmosferu dijeleći drogu, puštajući glazbu, pa predloži da svatko ispriča neku osobnu priču, iz stvarnog života. Ne pristaje na izmišljeno, traži autentično, hoće da pričaju o onome što ih je streslo, o onome čega se možda i srame, traži nešto u čemu je moguće i patologije, na njima je da podijele priču koju možda cijeli život - pokušavaju zaboraviti. Mnogi će se čitajući ovaj roman zapitati koju bi priču oni ispričali da su se našli na sličnom tulumu. Glamuzinini likovi, otkočeni drogom i osokoljeni pričama ljudi oko sebe, ponajviše tematiziraju seksualnost, pripovijedaju o žudnjama, istraživanjima, strahovima, nesigurnostima, životu iza za druge zatvorenih vrata.
Poznati pisci
Autor je među likove u svojem romanu uveo i poznate pisce, ali osim Franzena i Ferića još će, moguće, ponetko s tog tuluma čitateljima upućenijima u književne krugove učiniti se prepoznatljivim.
Prvi plan romana Glamuzina je imao još prije osam godina. Napisao je prva tri poglavlja. „Onda sam sve pustio i posvetio se pisanju pjesama koje su objavljene u knjizi 'Everest'. Naravno, i tuđim romanima koje sam uređivao. Svom romanu sam se vratio prije nekoliko godina kad se pojavilo i više vremena u kojem sam mu se mogao posvetiti, Tradukijeva stipendija u Skoplju, prisilan boravak kući zbog puknuća mišića na košarci, da bi sve, više manje, završio prošlog proljeća za vrijeme lockdowna. A priče u njemu su dijelom moje a dijelom mojih prijatelja, ali to je, naravno, da naglasim za svaki slučaj, bio samo sirovi materijal koji je stoput prerađen za ovaj roman.“
Dugogodišnji je književni urednik, zadnjih desetak godina glavni urednik u izdavačkoj kući V.B.Z. Tko uredniku uređuje roman? Tko mu je dao prve kritike?
„Urednica knjige je Irena Španić, a rukopis sam, kao i uvijek, dao na čitanje ljudima u čiji sud vjerujem. Zoran Ferić ga je čitao u svim fazama, a i još nekolicina najbližih prijatelja, što je ovaj put bilo posebno zanimljivo jer ne samo da je Ferić lik u romanu nego se i sve događa u njegovoj kući, čiju je gradnju i život u njoj tako dobro opisao u svom nedavno objavljenom romanu 'Putujuće kazalište'.“
Većina priča koje pričaju likovi u romanu vezana je uz razotkrivanje nekog dijela seksualnosti, onoga što ljudi (ne)dijele s partnerom, o čemu ne pripovijedaju drugima, riječ je o izlaženju iz zone komfora pred drugima … Zašto je seksualnost i dalje, ili danas još i više, s novom konzervativnom paradigmom koja se vraća u društvo, primarno polje u kojem u životu rađamo priče koje rijetko ili nikad dijelimo s drugima, vlastite priče koje ponekad nerado dijelimo i sa samim sobom? I dalje je seks, pogotovo onaj izvan postelje, a posebice bračne postelje, zona koja budi znatiželju, ali i zazor … tabu.
„Teško mi je odgovoriti na to pitanje jer ja takav problem sa seksualnošću nemam. Možda je stvar u tome što je seksualnost dijelom u srži naših identiteta, ne znam. Mogu se tek složiti s konstatacijom da smo sve konzervativnije i licemjernije društvo. Pa tako ovih dana čitamo kako neki mediji pokušavaju na sve moguće načine insinuirati da Milan Bandić nije umro tamo gdje je objavljeno nego možda kod ljubavnice. Kao da je to prijestup kojim je bitno povećao svoj griješni saldo. Puno je primjera oko nas gdje se nešto posve ljudsko pokušava pretvoriti u nešto nemoralno i vrijedno osude.“
Koliko je lijevoliberalna korektnost napala i područje fikcije, književnosti … Je li to i dalje područje slobode ili se danas i tu pazi što se piše, da se brusi politička i ina korektnost? „Andrej u romanu smatra da takva korektnost guši književnost, a ja se slažem s njim. 'Lolita' se i dalje objavljuje jer ima status klasika, pa je to iskupljuje, ali da sad netko nepoznat donese takav tekst, ne vjerujem da bi bio objavljen. Da ne govorimo o De Sadeu, pornografu i sadistu o čijem je djelu napisana cijela jedna biblioteka. Bojim se da bi, uz pridržavanje mjera političke, rodne, seksualne i ine korektnosti, izbacili pola svjetskog kanona iz književnosti. Kao što sam već rekao, književna je tema sve što što čini naš svijet, sve za što su ljudi sposobni, i dobro i loše, i ljubav i gotovo nepojmljivo zlo. A za pisca je bitno da se bez ikakvih ograničenja dohvati svoje teme. Pritom ne mislim na društvenu represiju, znamo da se i u najrepresivnijim sistemima pisala odlična književnost, nego na društvene norme, obzire, vladajući ukus, vlastiti ugled, vlastiti interes. Znam da možda zvuči patetično, ali mislim da pisac kad piše treba biti nemilosrdan prema svemu osim prema književnoj istini. Nemilosrdan i prema sebi, naravno.“
U romanu je i priča urednika koji nakon što je izdao knjigu shvaća da je objavio, istina, odličnog pisca, ali čovjeka koji je, lako moguće, ratni zločinac. Može li se djelo posve i sasvim dijeliti od autora?
„O tome raspravlja desetak likova u mom romanu i iznose sve probleme takvog odjeljivanja. Pitanje nije lako pa se ni moji likovi nisu složili, ali ja, ipak, mislim da djelo treba čitati i procjenjivati samo iz njega samog, bez obzira tko je bio i što je radio njegov autor. Nije tu samo riječ o ratnim zločincima, nego i o raznim drugim oblicima nasilja, zločina, psihopatologije. Književnost je prostor slobode i mora biti moguće pisati o svemu, o svim demonima s kojima se svakodnevno nosimo, pa i o onom
Hommage Štuliću
najživotinjskijem u čovjeku. Zločince treba kažnjavati, ali nisam za spaljivanje knjiga, kakvim god razlozima bilo motivirano.“
Knjiga na prvi pogled nosi “težak” naslov „Drugi zakon termodinamike“, … kako kaže jedan od likova: “Svaki uređeni sustav teži entropiji, dovoljan je najmanji pomak da se sve raspadne. Ako vrijedi za cijeli univerzum, vrijedi i za ljudske odnose.” Jesu li sad, nakon godinu dana korona svijeta, ti odnosi još fragilniji? Kakvo je autorovo iskustvo, iskustvo iz svijeta kojem pripada, u kojem se kreće?
„Možda zvuči pesimistično, ali ne kaže to samo 'Drugi zakon termodinamike', nego i moje iskustvo, i čitalačko i životno. Potresi, korona, izolacija sigurno povećavaju tu entropiju, i u društvu i u pojedincu. Ali, usprkos svemu tome, nisam pesimist. Bez obzira što je život besmislen, treba se boriti da bude bolji i uživati u njemu koliko se može. A kao što kaže Holderlin, “gdje raste ono opasno, raste i ono spasonosno.”
Na samom kraju romana hommage je Štuliću … Mogu li ljudi koji su slušali Štulića „evoluirati“, postati huligani koji cipelare slučajne namjernike po busovima?
„Moj lik u romanu kaže da ne mogu, ali, na žalost, mogu. Sjećam se kako sam 1991. bio zaprepašten kad sam vidio da intelektualci koje sam poštovao i čije sam knjige kao student s uvažavanjem čitao, postaju gorljivi nacionalisti koji su bili spremni bez puno okolišanja dodati svoju cjepanicu na lomaču koja se pripremala za vještice iz Rija ili Miru Furlan. Tad sam naučio da ljudi, čak i oni najobrazovaniji, ne misle svojom glavom i teško idu protiv većine. Slaven, lik u mom romanu, kaže da čak i ljudi koji pokušavaju misliti izvan okvira, uglavnom žive unutar tih okvira. Pa su tako i mnogi koji su za Štulićem pjevali „ljudi bez kalibra i bez ideje ufuravaju nam istine crno bijele“, samo par godina poslije isključivali ljude iz društva i pozivali na njihov odstrel.“
Nove tehnologije
Koje to osobine trebaju dobrom uredniku, a ne trebaju dobrom piscu?
„Urednik mora imati senzibiliteta za različite spisateljske stilove i koncepte, pa kad nešto mijenja iIi redigira kretati se unutar njih a ne nametati tekstu svoju ideju književnosti, a piscu je nužan talent, sposobnost da riječima dohvati onu što se inače čini gotovo nespoznatljivo i neobjašnjivo. Također, mislim da je za svakog pisca važno da pronađe svoj glas, kojim će najbolje dopirati do takvih stvari.„
Piše li se u Hrvatskoj puno? Koliko često Glamuzini u inbox i na stol stižu rukopisi? Kakva je, općenito, kvaliteta toga što stiže?
„Piše se sve više, ali nisam siguran da se sve više i čita. Za to su sigurno zaslužne i nove tehnologije, kompjutori, društvene mreže, koje olakšavaju i pisanje i dopiranje do publike. Mi smo ove godine na VBZ-ov natječaj za najbolji roman dobili čak 150 rukopisa, mislim da je to više nego ikad prije, ali na kraju uvijek ostanete na onih desetak kvalitetnih rukopisa godišnje. Ali, nije to malo. Mislim da u cjelini, i u odnosu na ono što se piše u ostalim europskim književnostima, hrvatska književnost stoji sasvim dobro.“