Davor Slamnig (r. 1956. u Zagrebu) utječe na urbanu hrvatsku kulturu nemjerljivo više no što ona utječe na njega. Također, gotovo je potpuno anoniman u odnosu na svoja djela jer praktički nema odrasla čovjeka koji se nije susreo s njegovom umjetnošću: glazbom, poezijom, pričama, stripovima, dizajnom. U sivo doba socijalizma osobito bijahu značajni njegov lucidan humor i oštar sluh, u ono doba osamdesetih godina prošloga stoljeća, kad su fasade bile oljuštene, zahodi zasrani a političari na vlasti već pomalo ostarjeli bivši komunistički teroristi, bivši profesionalni ubojice.
Njegova prva zbirka kratkih priča, "Čudovište", nagovijestila je godine 1980., dakako posve posredno, veliku promjenu što se valjala još daleko iza horizonta: pad socijalizma i mučan, ne uvijek uspio, povratak u građansko društvo. Godine 1980. u eter je pošla i Slamnigova pjesma "Muškarci i žene" koja je slovenski bend Buldožer učinila popularnim u Hrvatskoj daleko iznad pristupačnosti njihova inteligentna, elitistička prosedea. Kad je mladenačka ljubav posrijedi, himna pak osamdesetih postala je njegova pjesma "Frida", i danas vjerojatno najveći hit Psihomodo popa i njihova frontmena Davora Gopca. I jedna i druga svojim su duhovitim optimizmom prkosile žalosnoj, uniformiranoj svakodnevici tadašnja društvena i kulturna života.
Današnji tinejdžeri, jučer djeca, također su pod Slamnigovim utjecajem, sad već duboko u kapitalizmu, ne znajući za njega: prepjevao je mnoge pjesme za najpopularnije Disneyeve crtiće, "Kralja Lavova", "Aladina", "Legendu o medvjedu".
Književnik, glazbenik, dizajner, Slamnig se dakle oduvijek slabo brinuo o vlastitoj promociji, a kako nije i ne piše mnogo (dvije zbirke kratkih priča, jedna sabranih i jedan roman) te ne piše da se kome svidi, do danas je ostao na marginama domaće književne scene, premda je eto stilski, formom i sadržajem njegova proza superiorna većini hrvatske produkcije i osamdesetih godina prošloga stoljeća, a i danas. Poput njegova oca, Ivana Slamninga, književnika, prevoditelja, pjesnika i sveučilišnog profesora, i njega krase nepatvoren jezični ludizam, smisao za detalje, za velike misli o malim stvarima i male o velikima, za paradoks i za drsku ironiju.
Nadvladavanje straha
Četrdeset godina nakon prvoga izdanja, njegova zbirka kratkih priča "Čudovište" pojavila se eto u knjižarama u ovo pandemijsko vrijeme, kad se ustaljeni društveni obrasci raspadaju, kad se svakodnevne navike silom mijenjaju i kad svijet postaje zastrašujuće začudan, sa svojim novim pravilima čak i smijanja, kašljanja, vožnje, udvaranja, svega. Čitajući je, stekneš dojam da je napisana ovih dana, jer i ona eto donosi svijet u kojemu stvari napadaju ljude, događaju se fantastični obrati koji ne ištu poantu, ljudi se međusobno ne razumiju, a ljubavni parovi opće uplašeni te već i samo udvaranje postaje pitanje spretnosti u nadvladavanju straha.
Ovih devetnaest njegovih kratkih priča teku strelovito, riječi se štede, likovi brzo promiču, sa svojim neobičnim imenima, primjerice jedan se zove Mitrohomb, drugi profesor Ladislav Ladolež, treći Izolda Kamenac, a tu su Čiči i Mumu. No, imamo i Milicu, Zdravka, Vlatku, Dunju. Slamning obično i neobično kombinira brzo i lako, u jednom ili dva poteza, a radnja u koju su upleteni njegovi likovi najčešće je tek priželjkivan ili neugodan, nenadan susret dvoje ljudi, koji se ne mogu zbližiti, premda nastoje. Jedanput jest posrijedi kratak susret pripovjedača i žene, ispisan u prvom licu, drugi put susret pacijenta i psihijatra, ispisan u trećem licu, treći put teče isključivo dijalog između ljudi koji se ne mogu razumjeti ili nemaju što reći, a govore. Neke su fabule realistične, a neke sustavno razaraju zbilju te stvaraju svoju mrežu logike i postaju svojevrsni alogično-logični rebusi.
Većina književnih djela ne preživi zapravo ni prvo izdanje, smjesta postaje nepotrebnim, a ovo Slamnigovo nadživjelo je eto i vrijeme u kojemu je nastalo a nadživjet će, možda, i cijelu Slamningovu generaciju.
Priča o triciklu i banani
Neke su njegove kratke priče jednostavno klasične, bez obzira na njihovu fantastičnost ili realizam. Ima primjerice jedna, nazovimo je tako, dječja, koja pristaje uz novo doba novih medija jer se na prvi pogled gradi poput kakva statusa s Facebooka. Posrijedi jest frojdovska skica pisana iz perspektive otprilike trogodišnjeg dječaka u društvu majčinom, svojevrsna skica toga kako se u čovjeku budi strah i svijest o smrti. Svakodnevna vožnja triciklom pokraj majke, obilježena zalogajima banane koju obavezno mora pojesti do kraja, najedanput se pretvara u noćnu moru, u kojoj majka više nije mila zaštitnica, a svijet ugodno zanimljiv, premda katkad naporan:
"Nema više banane. Gura mi koru u usta, a kora je odvratna, trpka i gorka. 'Pojedi još koru, pa se možeš dalje voziti', kaže nježno, kako to samo moja mama zna reći. Tko je ne bi poslušao? Ali teško je pojesti koru, koliko god ja volio mamu i vožnju triciklom. 'Nemaš apetita?' pita mama i unosi mi se u lice. 'Pozvat ćemo doktora, dat će ti injekciju!' Ja brzo jedem. Ne volim injekcije. Mama vadi špricu iz torbe. Panično jedem. 'Sad će mali Darko dobiti injekciju', kaže mama milo. Ja pokušavam pobjeći na triciklu. Ne vidim ništa od suza, povraća mi se od bananine kore. Čujem mamu kako trči za mnom. Međutim, ništa ne govori. 'Nemoj, mama', cvilim i tjeram svoj tricikl što brže mogu…"