Često je gladovala, rano izgubila majku, s 38 ostala udovica: ovo je priča žene koja je promijenila povijest

Čak i sada, gotovo stoljeće nakon njezine smrti, Marie Curie ostaje jedina znanstvenica koju većina ljudi može imenovati", piše Dava Sobel u uvodu svoje knjige „The Elements of Marie Curie: How the Glow of Radium Lit a Path for Women in Science” (Elementi Marie Curie: Kako je sjaj radija osvijetlio put ženama u znanosti) koja je nedavno objavljena u Velikoj Britaniji i SAD-u.

Dava Sobel (77) poznata je američka autorica koja piše o temama iz povijesti znanosti. Njezina knjiga „Galileo‘s daughter”, o Marie Celeste kćeri oca moderne znanosti Galilea Galileja, bila je 2000. godine u izboru za Pulitzerovu nagradu dok je „Longituda” o engleskom uraru Johnu Harrisonu, koju je na hrvatskom objavio izdavač Jesenski i Turk, postala međunarodni bestseler.

Napisati novu biografiji o Marie Curie nije lako jer je o toj „znanstvenoj ikoni” napisano mnogo knjiga, uključujući i one iz pera njezinih kćeri Irene i Eve. No, oslanjajući se na osobna pisma Marie Curie, kao i na zapise njenih prijatelja, obitelji i kolega, Sobel je stvorila dubok i intiman pogled na najpoznatiju znanstvenicu u povijesti, dobitnicu Nobelovih nagrada za fiziku (1903.) i kemiju (1911.)

Marie Sklodowska Curie rođena je 1867. godine u Varšavi, tada dijelu Ruskog carstva kao peto dijete poljskih domoljuba. Bila je iznimno znatiželjno dijete, naučila je čitati u dobi od četiri godine te rano bila fascinirana znanošću, velikim dijelom zahvaljujući svom ocu Wladislawu, učitelju fizike i matematike. Njezina majka Bronislava umrla je od tuberkuloze, a najstarija sestra Zofia od tifusa kad je Marie imala 10 godina što je za djevojčicu bio težak emocionalni gubitak. Radila je kao guvernanta sve dok obitelj nije prikupila dovoljno novca da upiše studij fizike i kemije na glasovitom pariškom Sveučilištu Sorbonne. Tijekom studija živjela je na rubu egzistencije i često gladovala, a nakon završenog studija počela je raditi u laboratoriju koji je vodio njezin budući suprug Pierre Curie. Kako su supružnici Curie mnogo vremena provodili u laboratoriju, o njihovim kćerima često je brigu vodio Pierreov otac koji se preselio k njima. U knjizi Dava Sobel otkriva i dosad nepoznati podatak da je Marie Curie 1903. godine imala spontani pobačaj. Nakon što su Curiejevi za otkriće radioaktivnosti 1903. godine podijelili Nobela sa svojim kolegom i profesorom Henry Becquerelom, Sveučilište Sorbonne je Pierreu dalo profesorsku katedru. Marie je tada postala šefica u njegovom laboratoriju, a profesorica na Sorbonne postala je tek 1906. godine nakon što su Pierre preminuo od ozljeda dobivenih kada ga je pregazila kočija. Tako je Marie u dobi od 38 godina ostala udovica s dvije male kćerke: devetogodišnjom Irene i dvogodišnjom Eve. Nakon Pierreove smrti, oblačila se u crno i izbjegavala pozornost.

Knjiga Dave Sobel o Marie Curie

Činjenica da je jedna žena, još Poljakinja porijeklom, zauzela profesorsku poziciju na glasovitom pariškom sveučilištu, razbjesnila je konzervativne i ksenofobične krugove u Francuskoj koji su 1910. godine spriječili izbor Marie Curie u Francusku akademiju znanosti. U to vrijeme Marie je u vezi s pet godina mlađim kolegom Paulom Langevinom, bivšim studentom njezina pokojnog muža. Kako je Langevin bio oženjen, viđali su se u tajnosti u stanu koji su iznajmili u blizini Sorbonne. No, Langevinova supruga saznala je za njihovu vezu, dočepala se ljubavnih pisama koje je Marie slala Langevinu i dala ih novinama. Izbio je veliki skandal. Iako je Švedska kraljevska akademija 1911. godine Marie Curie odlučila nagraditi Nobelom za kemiju za otkriće polonija, nakon izbijanja skandala s Langevinom iz Stockholma su znanstvenici poslali poruku kako bi bilo najbolje da ne dođe na svečanu dodjelu. Ipak, Marie Curie se nije predala nego je otputovala u Stockholm i primila nagradu.

Tijekom Prvog svjetskog rata obučavala je žene za rukovanje mobilnim rendgenskim jedinicama, pružajući kritičnu medicinsku skrb na prvoj crti bojišnice. Nakon rata, kao vodeća članica Međunarodnog odbora za intelektualnu suradnju Lige naroda, promicala je suradnju među znanstvenicima. Koliko su žene u znanosti tada bile rijetkost, najbolje pokazuje glasovita fotografija snimljena 1927. godine na Solvayevoj konferenciji u Bruxellesu. Na konferenciji je bilo 29 sudionika, među kojima jedina žena Marie Curie koja je na slici ovjekovječena kako sjedi između Maxa Plancka s jedne strane te Hendricka Lorenza i Alberta Einsteina s druge strane. Marie i Einstein sreli su se početkom 20. stoljeća i sprijateljili. Kad je Marie preminula, Einstein je izrekao je glasovitu rečenicu: „Marie Curie bila je jedina među slavnim osobama koju njezina slava nije pokvarila „

Zanimljivost knjige je da se osvrće i na žene koje su učile i radile s Marie Curie, njezine "kćeri u laboratoriju", kako ih Dava Sobel naziva. To su primjerice Irén Götz, prva profesorica na mađarskom sveučilištu, i Ellen Gleditsch, koja je odredila vrijeme poluraspada radija i postala druga žena koja je postala članica Norveške akademije znanosti i književnosti. Posebno intrigantna figura je Harriet Brooks, istaknuta kanadska fizičarka koja je kratko radila u Curiejevom laboratoriju prije nego što je odustala od istraživanja kako bi se udala. Tri godine kasnije, usprkos vlastitoj impresivnoj karijeri, javno je za nedostatak znanstvenica okrivila intelektualne i fizičke nedostatke žena i sugerirala da je, iako je Marie Curie bila iznimna, njezin znanstveni učinak opao nakon Pierreove smrti. Najuspješnija u znanosti je svakako bila Marieina kćer Irene s kojom je bila posebno bliska jer je krenula stopama svojih roditelja te se posvetila znanosti. Irene je sa svojim suprugom Fredericom Joliot-Curie 1935. godine dobila Nobelovu nagradu za kemiju. Mlađa kćer Eve postala je poznata autorica i ratna dopisnica te je umrla 2007. godine u New Yorku u dobi od 102 godine. Irene Joliot-Curie preminula je 1956. u dobi od 59 godina od leukemije izazvane radioaktivnim zračenjem, slično kao i majka koja joj je bila uzor. Marie Curie preminula je 1934. godine u 67. godini od aplastične anemije, vjerojatno uslijed izloženosti radioaktivnom zračenju.

- Ovo je vrlo ženska priča. Imala je dvoje djece; imala je spontani pobačaj; imala je problema s dojenjem. Neke od žena koje su dolazile u njezin laboratorij prestale su raditi kad su se udale i dobile djecu. Prošlo je više od 100 godina, a to još uvijek vrijedi za mnoge žene u znanosti. Stvarno sam se htjela suočiti se s tim pitanjima izravno u knjizi jer mislim da je jako važno za mlade žene čitati o drugim znanstvenicama i kako su uspjele - rekla je Dava Sobel u razgovori za Scientific American.