Često sam znala satima sjediti i pisati u Booksi, makar okružena strancima osjećala sam se kao kod kuće. Jer, tamo je za susjednim stolovima uvijek barem još nekoliko ljudi zagledano u svoj laptop i tastaturu, lako se dok si tako među naoko sličnima koncentrirati, motivirati na rad. Atmosfera je opuštena, možda sam zato tako spontano ulazila u razgovore s ljudima za okolnim stolovima, upoznala mnoge. Konačno, u tim spontanim razgovorima u Booksi začet je i brak mojih prijatelja.
Booksa je bila među prvima u gradu gdje si mogao popiti dobar čaj, u miru pisati tekst i zakačiti se za besplatan internet. Pamtim kad su otvoreni, bili su točka urbanog zajedništva, prvenstveno okupljena oko knjige, i bilo mi je baš stalo da ustraju, opstanu i traju. Tim je veselje veće...