Gerda Taro ostat će u povijesti zapisana kao prva fotoreporterka koja je poginula na bojnom polju. Stradala je u srpnju 1937. godine tijekom Španjolskog građanskog rata bilježeći žestoke borbe koje su se odvijale kod Brunete, gradića u neposrednoj blizini Madrida. Ispratilo ju je mnoštvo. Poginula je u Španjolskoj, no posljednji je ispraćaj bio u Parizu. Na sprovodu koji je organizirao Robert Capa, njezin kolega i ljubavnik bilo je više od deset tisuća ljudi.
Slučaj je htio da je sprovod bio na dan kada je rođena. Naime, kada je poginula, samo je nekoliko dana nedostajalo da navrši dvadeset sedmu godinu života. Rođena je kao Gerta Pohorylle 1. kolovoza 1910. godine u židovskoj obitelji u Stuttgartu. a obitelj se preselila u Leipzig. U ovom je gradu 1933. godine uhićena zbog širenja, kako su definirali, "antinacističke propagande", nakon čega, na poticaj roditelja, odlazi u Pariz. Tamo je promijenila ime u Gerda Taro. Kao, uostalom, i ljubav njezinog života, poznati ratni fotograf Robert Capa. On je, naime, rođen u Mađarskoj kao André Friedemann. Tvrdio je da je tri puta više zarađivao kao američki fotograf iz dobrostojeće obitelji, kako se od tada predstavljao. I njegov brat snimao je potom pod imenom Cornell Capa. Navodno je njezina ideja bila da promijene imena i prezimena jer su zbog postojećih nailazili na mnoge predrasude. Pohvale kritike No, za razliku od Cape, kojeg su neki poslije predstavljali i kao najvećeg ratnog fotografa 20. stoljeća, Gerdu Taro, rođenu kao Gerta, povijest je isprva zaboravila. Odnosno, na nju se češće gledalo kao na Capinu muzu iz mladih dana, a njezin fotografski opus donedavno nije bio valoriziran.
Malo po malo otkrivale su se njezine fotografije, a poslije se dokazalo da iza mnogih snimki koje se pripisuju Capi stoji zapravo ona. Godine 2007. otkrivena je gomila dotad nepoznatih negativa, i nje i Cape, nastalih tijekom Španjolskog građanskog rata. Njezinih je bilo više od tisuću, mnogi su bili s prve linije bojišta. Na stranicama Magnuma može se pročitati da je, unatoč tome "što je djelovala manje od godinu dana na ovom polju, ostavila velik trag u povijesti ratne fotografije". Gerda Taro protagonistica je romana Helene Janeczek "Djevojka s Leicom" koja je u Italiji dobila njihovu najvažniju književnu nagradu, Premio Strega. Kod nas ju je upravo izdala Naklada Ljevak u prijevodu Ite Kovač. O sprovodu Gerde Taro u knjizi piše sljedeće: "Poginula je fotografkinja pristigla izdaleka kako bi ovjekovječila borbu španjolskog naroda - takav primjer hrabrosti da se general Enrique Lister poklonio pred njezinim lijesom, a pjesnik Rafael Alberti drugarici Gerdi Taro posvetio najsvečanije riječi". Na naslovnici je knjige snimka, inače i po svoj prilici najčešće reproducirana uz Gerdu Taro, na kojoj ova fotografkinja i antifašistička heroina pozira kratke valovite kose, s cigaretom u ruci, namigujući onome koji ju snima i očito se dobro zabavljajući u tom trenutku. Snimio ju je, naravno, Capa. Njezina prijateljica Ruth Cerf, s kojom je pobjegla u Pariz, gdje je i upoznala Capu, opisala ju je kao nisku, crvenokosu, samouvjerenu ženu zaraznog osmijeha, a upravo takva je i na fotografiji.
Uz nagrade u Italiji, a uz Stregu osvojila ih je još nekoliko, knjiga "Djevojka s Leicom" dobila je i mnoge pohvale međunarodne kritike. Na stranicama Publishers Weekly moglo se pročitati da će knjigom biti "oduševljeni obožavatelji povijesne fikcije u čijem su središtu snažni, progresivni ženski likovi". Kritičar Guardiana je napisao da knjiga "prati život revolucionarke koja je bila posvećena prirodi i protiv dogme svojeg vremena", a The New York Times je, nakon što je dobila nagradu Strega, pisao o "efektu Ellene Ferrante", odnosno velikom usponu spisateljica u Italiji.
Kako je došlo do toga da piše o Gerdi Taro, književnica Helena Janeczek iz Milana u telefonskom razgovoru priča za Jutarnji list. "S njezinim sam se radom, zapravo, upoznala slučajno, na jednoj izložbi. Pisala sam knjigu vezanu uz razdoblje Drugog svjetskog rata i mislila sam, zapravo, da idem na izložbu Roberta Cape. No, na njoj su bile izložene i fotografije Gerde Taro. Svidjele su mi se, pa sam krenula proučavati njezin rad. Dalje me vodila znatiželja, zainteresiralo me tko je ta žena o kojoj nisam znala mnogo, a čija je kvaliteta fotografija identična Capinim. Kako sam polako otkrivala njezin život, tako me fasciniralo mnogo toga oko nje. Bila je izvrsna reporterka, sjajna žena koja je živjela u kompliciranim vremenima. Uživala je u plesanju, fotografiji, životu. Bilo joj je stalo i da se realizira kao ratna fotoreporterka, u doba kada se taj posao smatrao dominantno muškom profesijom. Bila je višestruko talentirana, radila je na sebi, mijenjala se", priča. "Posljednjih desetak godina mnogo je novih otkrića o njoj. Pojavila se čak i jedna teorija da Capa nije snimio najpoznatiju fotografiju iz razdoblja Španjolskog građanskog rata koja se uz njega vezuje, nego da ju je snimila ona. Je li to istina ili nije, ne znam, no bili su, prema svemu sudeći, zajedno", govori nam ova književnica.
Helena Janeczek referira se, naime, na fotografiju "Pali vojnik" koju je Capa, u to doba već proglašen najvećim ratnim fotografom na svijetu, snimio u Španjolskoj, tijekom Građanskog rata, a pokazuje trenutak u kojemu vojnika pogađa metak. No, poslije su se, kažemo našoj sugovornici, zapravo pojavile i neke teorije da je snimljena scena zapravo namještena? "Čitava je situacija oko fotografije prilično komplicirana. Ne može se, naime, pronaći njezin negativ. No, uistinu postoji teorija da je namještena, da je riječ o pripadniku milicije koji je zapravo glumio na ovoj fotografiji." Kako god bilo, nastavlja spisateljica, "fotografija je uspjela komunicirati što se događalo. Pogled Roberta Cape i Gerde Taro nije bio objektivan, oni su pripadali ljevici, bili su protiv frankista i željeli su pokazati što se događa iz njihova gledišta." Mala koincidencija Na samom su početku knjige dvije fotografije koje su u Barceloni, u neposrednoj blizini La Ramble, snimili Robert Capa i Gerda Taro. Isti prizor oboje snimaju stojeći s druge strane ceste. Riječ je o snimkama dvoje zaljubljenih pripadnika milicije, zabilježenih u trenutku zajedničkog smijeha, opuštenosti. Razlike među fotografijama književnica opisuje i u samoj knjizi. "Jedna je mala koincidencija htjela da to dvoje fotografa, tek što su stigli u Barcelonu, naleti na par kojemu nalikuju. Možda je bio puki plod slučaja to što je Gerda Taro uspjela snimiti smijeh u trenutku njegova vrhunca dok je Robert Capa izgubio nekoliko sekundi, možda podešavajući širokokutni objektiv. Da je radila aparatom kojim ju je naučio fotografirati - Leicom - i njezini bi negativi imali pravokutni format koji omogućava da se Capi pripiše druga fotografija onog para..."
Zašto započinje knjigu ovim dvjema fotografijama? "Bilo mi je uistinu zanimljivo da su prvi dan nakon dolaska u Barcelonu naišli na par, pripadnike milicije, koji im toliko nalikuje", objašnjava Helena Janeczek. U knjizi, nadalje, opisuje razliku: "Robert Capa uhvatio je želju za bezrezervnim prepuštanjem jednoga drugome, Gerda Taro neobuzdanu radost koja se izlijeva i osvaja svijet. Bili su različiti, bili su komplementarni tog dana u kolovozu, zauvijek otrgnuti od svega što će se dogoditi poslije". Gerda Taro tih je dana snimala i mlade djevojke pripadnice milicije i njihovu obuku na plažama Barcelone, a u knjizi se taj događaj opisuje na sljedeći način: "A onda ta strankinja koja je - odmah se to vidjelo - bila senyoreta mekih ručica, i mogla je ostati u Parizu i ovjekovječivati glumice i elegantne manekenke, a došla je fotografirati njih koje su na plaži učile pucati. Čak im se i divila, činilo im se da im pomalo i zavidi." Kao protagonisti, u knjizi se, naravno uz Capu, pojavljuju i spomenuta Ruth Cerf, bivši Gerdin ljubavnik Willy Chardack, pa George Kuritzkes, još jedna njezina bivša ljubav, inače ključna figura u Međunarodnim brigadama. Opisuje se do u tančine i njezina sobica na Montmartreu koju dijeli s prijateljicom, novinarkom Lotte, gdje je Willy radio dolazio s bocom vina. U knjizi čitamo potom i širi kontekst, o ekonomskoj depresiji tridesetih godina, o porastu nacizma, neprijateljstvu prema izbjeglicama u Francuskoj, ali i kulturnim previranjima, pa i usponu fotografije. Prati Gerdu Taro u Parizu, Rimu, Barceloni, Beogradu, Madridu. Piše i kako je stigla u Pariz s izučenim zanimanjem, "održavala je glavu iznad vode pomoću pisaće mašine. Sve dok joj prsti, već pomalo žuljeviti na jagodicama (no možda je Gerda pretjerivala), nisu obgrlili čvrsto tijelo fotoaparata." Koliko je u knjizi fikcije, a koliko stvarnog života, pitamo našu sugovornicu. "To je pitanje na koje nemam lagan odgovor. Pojednostavljeno, ljudi su stvarni, kao i događaji, a dijalozi među njima izmaštani." Dok razgovaram s Helenom Janeczek, govorimo i talijanski i engleski, kako nam koja rečenica sjedne, šalim se da bismo radi sličnosti mogle prijeći i materinske jezike, poljski i hrvatski.
Na to mi odgovara da je ljubiteljica pisca Danila Kiša, prepoznala je isto prezime. Nažalost, nismo u rodu, odgovaram. Krv i šampanjac A inače je između spisateljice i protagonistice njezina romana puno sličnosti: i Helena Janeczek, kao i Gerda Taro, rođena je u Njemačkoj. Gerda je pobjegla u Pariz pred nacistima, a Helena Janeczek, kada joj je bilo devetnaest godina, preselila se u Italiju. Obje su Židovke. U svojoj prvoj knjizi, "Lekcije o tami", objavljenoj 1997. godine, Helena Janeczek prepričava obiteljsku povijest te opisuje odlazak u Auschwitz, gdje je njezina majka bila zatočena tijekom Drugog svjetskog rata. Kako kaže, "puno je tu sličnosti, postoji čak i fizička sličnost između Gerde, Cape i mojih roditelja. I Gerda i ja smo kćeri imigranata, njezini su otišli iz Galicije uoči Prvog svjetskog rata. Ja imam osjećaj da živim u nekoliko zemalja.
U pravilu, kada pišem, obično pišem o onim ljudima koji su na jednome mjestu rođeni, a na drugom žive". Nije joj teško pisati na talijanskom, jeziku koji joj nije materinski, no govori ga od djetinjstva: "I inače ne treba nikada uzimati zdravo za gotovo da vam neki jezik pripada". Nakon Gerdine smrti Capa se nastavio baviti fotografijom, radio je za Magnum, odlazio na mnoga bojišta. Gerdu nije nikada prebolio. Capini biografi bilježe da je imao mnogo veza, no nikad se nije ženio. Kada bi o Gerdi govorio, nazivao ju je svojom suprugom. Kako je zapisao jedan od Capinih biografa, Alex Kershaw, autor knjige "Krv i šampanjac. O životu Roberta Cape", njegov ga je kolega Henri Cartier-Bresson vidio na sljedeći način: "ciničan, oportunist, ponekad nihilist, uplašen od vezivanja, trajno slomljenog srca". Snimao je ratišta, ali protagoniste epohe, od Hemingwaya do Pabla Picassa i njegove ljubavi, Françoise Gilot. Na neko se vrijeme i odmaknuo od bojišta, potom mu se vratio. I Capa je, kao i njegova najveća ljubav, poginuo na ratištu, s fotoaparatom u ruci, 1954. godine u Thai Binhu u Vijetnamu. Izašao je iz džipa unatoč upozorenjima, želeći iz blizine snimiti borbu, no stao je na minu. Dok su ga dovezli do bolnice, već je bio mrtav.
Tek su prije nekoliko godina otkrivene fotografije koje je snimao doktor Janos Kiszely, volonter i pripadnik Međunarodnih brigada, a koje prikazuju Gerdu na samrtnoj postelji. Capa je u tom trenutku bio u Parizu, a ona je ignorirala njegova brojna uputstva da se drži podalje od prve linije bojišta. Ranjena je u trbuh. Fotografija, na kojoj je s 90-postotnom sigurnošću ona, pokazuje da je još bila živa, no lica prekrivena krvlju, kada je stigla u britansku bolnicu u El Escorialu, u kojoj ju je operirao Douglas Jolly, liječnik s Novog Zelanda. Preminula je iste noći. Španjolski pjesnik Rafael Alberti i njegova supruga María Teresa León, njezini bliski prijatelji, sutradan su primili telefonski poziv u kojem im je javljeno da je njezino tijelo u bolnici.