Književnica Martina Vidaić dobitnica je Nagrade Europske unije za književnost 2023. Nagradu je dobio njen roman "Stjenice" (Naklada Ljevak, 2021.).
Tim povodom s dobitnicom nagrade "Goran" za rukopis zbirke "Era gmazova" te Nagrade Ivan Goran Kovačić za zbirku pjesama "Mehanika peluda" porazgovarali smo o "Stjenicama" i njenoj junakinji Gorani Hrabrov, a pitali smo je i oslikava li se njeno pjesničko iskustvo u njenoj prozi te koja je uloga prostora u njenu romanu.
Koje je Vaše zanimanje? Čime se profesionalno bavite osim pisanjem?
Formalno sam profesorica hrvatskog jezika i književnosti, ali ne radim u struci. Pisanjem se bavim poluprofesionalno, a radim i poslove za stanarinu i račune.
Kako ste odabrali naslov knjige? Zašto baš ‘Stjenice‘? Također, primjećujem da upravo u svijetu prirode često nalazite inspiraciju za naslove: "Anatomija štakora", "Mehanizam peluda", "Era gmazova" i sada "Stjenice"...kako to objašnjavate?
Naslov "Stjenice" odnosi se na jedan od motiva u romanu koji funkcionira kao animalno utjelovljenje psihičkog nemira pripovjedačice i u tom smislu dobro reprezentira sadržaj i atmosferu teksta. Pojava stjenica, premda se njome bavim kratko, jedan je od ključnih detalja koji pokreću narativ. Taj motiv javlja se i na kraju, kad se povezuje s ljudima, odnosno s ljudskim nagonom za preživljavanjem, što zaokružuje knjigu. Odabrala sam istaknuti stjenice pored drugih motiva i zato što se one u povijesti proze javljaju uglavnom u nekakvim samačkim hotelima i sobama, odnosno čvrsto su značenjski vezane uz samoću, a to i jest tema ove knjige. Primijetila sam da su mi naslovi često vezani uz prirodu, ali nemam dobro objašnjenje za to. Zapravo je većina spomenutih naslova odabrana u suradnji s urednicima pa bih možda trebala pitati njih.
Kako biste predstavili ‘Stjenice‘? Koja je ideja iza ove knjige? Možete li prokomentirati neke od motiva poput bijega, krivnje, samoće....?
"Stjenice" su psihološko-egzistencijalni roman koji se primarno bavi pitanjima samoće, tjeskobe i slobode u kontekstu suvremenog života. Dotiče se i nekih društveno-političkih pitanja, s naglaskom na društvenu ulogu arhitekture, ali ta pitanja više funkcioniraju kao kontekst u kojem se odvija osobna drama moje pripovjedačice, nego kao teme same po sebi. Roman je pisan u prvom licu i subjektivna perspektiva pripovjedačice iznimno je bitna. Zanimao me prvenstveno subjektivni doživljaj, a ne objektivni događaj.
Poznati ste po pjesničkom stvaralaštvu, a "Stjenice" su Vaš drugi roman. Kako pristupate pisanju poezije, a kako proze? Doživljavate li se primarno kao pjesnikinju? Koliko se Vaše pjesničko iskustvo i senzibilitet oslikava u Vašoj prozi?
Ne doživljavam se primarno kao pjesnikinju jer sam i prije prve zbirke poezije pisala prozu koju nisam objavljivala. Tada, prije objave prve knjige, bila sam čak sklona promatrati se više kao buduću proznu autoricu. Danas se nemam potrebu definirati u tom smislu. Istina je da se pisanje proze i poezije razlikuju u tehničkom smislu, jer proza zahtijeva puno više vremena, planiranja i istraživanja, ali u kreativnom smislu pristup je isti. Krećem uvijek od onoga o čemu želim pisati i što želim reći, a onda tražim najpogodniju formu za to. Tijekom procesa odluka o formi se može i mijenjati, što mi se već događalo. Shvatim, npr., da nešto ne funkcionira najbolje u poeziji, da mi je potrebno više prostora i slično, pa onda to prebacujem u prozu, ili obratno. Sigurno je i da moja iskustva u poeziji utječu na prozu. Vidi se to ponajprije u pristupu jeziku.
Glavna junakinja Gorana je arhitektica, slika naslovnice prikazuje tlocrt stana, rodna kuća je urušena kao i Goranina psiha...kako biste opisali ulogu prostora u romanu?
Prostor promatram u njegovu elementarnom obliku. Čovjeku je u predarhitektonskim vremenima imanentan strah od otvorenog prostora, od zamki prirode koju još nije pokorio. Arhitekturu pritom shvaćam kao proces pokoravanja prirode i svladavanja straha od prostora. S obzirom da se u kolektivnom nesvjesnom priroda veže uz ženski element, povijest arhitekture kao pokoravanje prirode usko je vezana uz povijest patrijarhata. Tu, između ostalog, treba tražiti i jedan od mogućih izvora tjeskobe koju moja arhitektica osjeća u tom dominantno muškom zanimanju.
Jedan tekst o "Stjenicama" ističe kako roman nema odlomke niti poglavlja. Što stoji iza te odluke?
Roman je pisan kao pismo upućeno ženi koju pripovjedačica zove Hladna, a nisam vidjela opravdan razlog da bih to pismo prekidala, tj. lomila u ulomke i poglavlja. Osim toga, neprekinuti tijek teksta dobro se slaže s osnovnom pripovjedačkom taktikom koja uzima puno od romana toka svijesti.
Kako je nastao roman o arhitektici Gorani? Na kojim temeljima ste gradili njenu priču? Što Vas je nadahnulo da ispričate baš tu priču?
Ispočetka sam znala samo da želim ispričati priču o osobi koja se u nekom kriznom trenutku strmoglavljuje s društvene pozicije koju je godinama gradila i ostaje sama u borbi za golu egzistenciju. Željela sam lik koji je istodobno i vrlo racionalan i vrlo iracionalan. Trebala sam opreku između vrhunskog obrazovanja i inteligencije s jedne, te psihičkog nereda s druge strane. Tu sam osobu naumila staviti u neku ekstremnu situaciju u kojoj ću moći istražiti što ostaje kad se uklone sve društvene naslage i pojedinac ostane sam sa sobom. Tek sam kasnije shvatila da želim da taj lik bude arhitektica.
S kojim domaćim ili svjetskim piscem/spisateljicom biste usporedili svoje pisanje? Kakvoj estetici težite? Također, imate li neku književnu ‘simpatiju‘ među popularnim autoricama poput Elene Ferrante, Alice Munro, Annie Ernaux, Elizabeth Strout?
Ne volim se uspoređivati. S godinama sam pokupila razne utjecaje, ali ne mogu reći da imam direktan uzor. "Stjenice" me najviše podsjećaju na "Knjigu dokaza" Johna Banvillea, ali inače je moja poetika izgrađena od mnogobrojnih elemenata. Ne mogu reći da težim nekoj estetici, prije će biti da se spontano okrećem onome što me u tom trenutku u estetskom smislu preokupira. Autorice koje ste nabrojali su mi sve jako drage.