S Ivorom Martinićem našla sam se u Bolu neposredno nakon što je u lokalnoj ambulanti napravio test na koronu ne bi li sutradan mogao mirno iz Splita odletjeti u Barcelonu, grad u kojem živi već pet godina i koji je počeo osjećati kao dom.
Netom prije "Plavi cvijet" Zrinka Ogreste, drama o sredovječnoj Mirjani, razvedenoj ženi koja se ne razumije ni s majkom ni s kćeri, nagrađen je na pulskom festivalu. Mnogi će se, gledajući film, sjetiti Martinićeve drame "Drama o Mirjani i ovima oko nje", po kojoj je napisao i filmski scenarij. Prvo je, a ima tome više od deset godina, Mirjana postala hit-predstava u Beogradu i Ljubljani, potom je postavljena i u zagrebačkom HNK. Nakon toga je Martinić iz pozicije dramskog pisca kojega se slabo ili gotovo pa nikako izvodi postao pisac na kojega ovdašnji teatri ozbiljno računaju.
Sjedimo na jednoj od terasa na bolskoj rivi. Kako vrijeme odmiče, oko nas je sve više ljudi, uhvatim se da se povremeno nadvikujemo s glasovima što dopiru sa susjednih stolova. Roditelji Ivora Martinića taj su dan proslavili četrdeset godina braka. Pitam ih jesu li gledali film. Otac jest, bio je i u Puli. "Ocu je tjedan baš kad je festival u Puli bio prvi tjedan da je u mirovini, zato me je i uspio voditi u Pulu."
Mirovinu je zaradio u Jadrankamenu, kao građevinski tehničar. Majka Martinić, također umirovljenica, bila je prodavačica. "Stariji brat Niki ima sina Roka. Tri su mu godine, centar je cijele obitelji. Zbog njega i ja gledam što češće doći kući. Brat se bavi klesarstvom, ima mali štand u centru mjesta, njegova žena i on izrađuju suvenire od kamena. To je tek drugu godinu, polako ulaze u to", pripovijeda o obitelji s kojom je, očito je, blizak i za koju je vezan.
Gledaju li njegovi njegove drame? Kima potvrdno. "Zaboravljamo da nas roditelji znaju i dok nismo ni bili svjesni sebe. Makar od 14. godine ne živim s njima, dobro me poznaju, pa znaju i u mojim dramama prepoznati neke stvari kojih sam nisam svjestan, za koje niti ne shvaćam da su zapravo moje, autobiografske. Ali, ne razgovaramo puno o mojim dramama. Njima je bitno da mogu živjeti od toga što radim..."
"Plavi cvijet"
Scenarij za film "Plavi cvijet" napisao je prije sedam godina. "Ovaj scenarij je i nastao tako što sam htio naučiti što je to scenarij. Učinilo mi se da bih to najbolje mogao shvatiti ako pristupim adaptaciji nečega što jako dobro poznajem." Tako se uhvatio vlastita pisma, uzeo svoju dramu. "Kroz ovaj proces pisanja dugo sam ispitivao što je to scenarij, bilo je to za mene jedno samoobrazovanje. Ispisivao sam scenarij polako, u nekoliko godina sam napravio dvadesetak verzija."
Iza tog scenarija u početku je stajala druga producentska kuća, ali bilo je teško naći redatelja koji bi se prihvatio tog posla. "Već sam polako dizao ruke od njega. Onda sam na jednoj kavi sa Zrinkom Ogrestom, s kojim često komuniciram i stalno pokušavamo raditi zajedno, spomenuo taj tekst. Poslao sam ga Zrinku, pročitao ga je i za dva dana javio da to želi režirati, a za manje od dvije godine od tog razgovora film je već bio snimljen."
Makar je pisao scenarij na temelju "predloška" vlastite drame, adaptaciju svojeg teksta, kaže da mu se činilo da piše potpuno novi tekst.
"Možda i stoga što sam dramu napisao kad mi je bilo 25, a scenarij sam radio sedam, osam godina poslije, bio sam zreliji, pa mi je i ta Mirjana kao lik bila bliža nego što mi je bila kad sam pisao dramu."
Kako je s pozornice na ekran prenijeti priču i ljude koje je nekoć sam osmislio za drugačiji medij i format? "U prvim verzijama scenarij je koketirao s nadrealnim, a taj dio je i u drami prisutan. Naposljetku sam odlučio baviti se realizmom, mašinerijom svakodnevice koja nas okupira i kroz koju vrlo rijetko uspijevamo izreći važne stvari u životu. To je promijenilo i jezik scenarija, postalo mi je inspirativno za pisanje. Tu mislim prvenstveno na svakodnevne fraze koje izgovaraju likovi, na scenografiju zagrebačkog kvarta u kojem se događa radnja. Taj je scenarij je i pisan s namjerom da napišem kvartovsku, zagrebačku priču… Radnju sam zamislio na zagrebačkom Laništu, nedaleko od Arena centra, gdje sam živio desetak godina, tamo je rijeka blizu, često sam trčao po nasipu. Dok sam pisao taj scenarij, počeo sam i razmišljati o odlasku te, naposljetku, 2016. godine i otišao u Barcelonu. Tako da je za mene to intimno bila oproštajna priča od Laništa i života u Zagrebu koji sam tamo vodio od 2003. do 2016. Zrinko je poslije radnju preselio na Savicu, što je filmski, čini mi se, sjajna odluka."
Kako je, tada tek na pragu srednjih dvadesetih, napisao dramu o četrdesetogodišnjakinji, njezinu kompleksnom odnosu s majkom i kćeri? Nije to motiv za kakvim često posežu suvremeni pisci zašli u dvadesete. "Jako malo razmišljam o tome odakle to vadim i zašto pišem ovako kako pišem. Ono što mogu tek površno o tome reći jest da je na ovim našim, izrazito patrijarhalnim prostorima biti žena nekoliko puta teže negoli biti muškarac. Izazovi koje žive žene višestruko su inspirativniji za istraživanje i za dramaturško oblikovanje. Uvijek su mi bili inspirativni ženski likovi i ta snaga koja iz njih izvire, jer muški život ovdje je normativ, svijet je krojen po muškarcima."
No, Mirjana je nastala, govori, "i iz neke moje krize". "Jer prije te drame sam neko vrijeme proveo pišući televizijske sapunice. Imao sam osjećaj da stalno pišem iste rečenice. Naime, kad pišeš jako puno materijala, imaš osjećaj da ispisuješ uvijek iste rečenice i to postaje besmisleno. Znajući pravila televizijskog posla, brzinu i površnost, vrlo se brzo upitaš što je uopće dijalog. Meni je Mirjana bila potraga za novom formom, za novim, mojim rečenicama. Baš zato što sam bio jako iscrpljen, ona je tako apsurdistička. Jako je puno banalnosti u rečenicama koje izgovaraju likovi u toj drami, a koje su meni nakon toliko ispisanih stranica dijaloga za televizijsku produkciju zapravo bile bitan odmak. Rečenice kakve su u 'Mirjani' sigurno ne bi mogle dobiti mjesto u scenariju za neki televizijski program.
Možda se taj besmisao, to što sam ja vidio u tim dijalozima koje vode likovi na televiziji, negdje prelio i u tu dramu i preobratio u taj neki besmisao Mirjanina viđenja svijeta... a u tekstu su sigurno i nekakva zapažanja o mojoj obitelji, ljudima oko mene. Jer, žene ovdje na otoku drže četiri kantuna kuće, baš one rade uvijek najviše i puno je toga na njima."
Djetinjstvo u Pučišćima
Odrastao je u Pučišćima, kamenoklesarskom mjestu gdje je 1700 ljudi. Srednjoškolske je dane proveo u Splitu. Osim desetak godina što ih je proveo u Zagrebu, za studija na Akademiji i neko vrijeme nakon toga, cijeli je život vezan uz Mediteran.
Ima li Mediteran velikog katalonskog grada kakve veze s malomišćanskim Mediteranom Pučišća i Brača? Jesu li tu veće sličnosti ili razlike? "Moj život na Braču i onaj život kakav vodim u Barceloni jako su odvojeni, drugačiji i teško da bih tu mogao naći neku sličnost podneblja. Ali, zato se Split lako može usporediti s Barcelonom. Ima tih dijelova gdje se stvarno upitam jesam li ja to u Splitu ili u Barceloni. Karakterno je Barcelona drugačiji tip Mediterana negoli je Brač. Braču je bliže možda Costa Brava s tim seocima i gradićima. Ali, Costa Brava je ipak elitna, a Brač je otok težaka i opet je to posve drugačiji Mediteran."
U Barceloni se, tom gradu s četiri milijuna lokalaca i često zastrašujućim brojem turista, gradu koji sad prepoznaje kao svoju dugoročnu adresu, nastanio slučajno, gotovo spontano. "Posljednjih deset godina ondje živi bliska prijateljica. Posjećivao sam je s vremena na vrijeme i palo mi je na pamet da probam tamo provesti godinu dana, svidio mi se grad, htio sam vidjeti kako bi funkcioniralo da sam tamo dulje. Potom se dogodio taj veliki uspjeh s mojim dramama u zemljama Južne Amerike i imalo je dodatnog smisla da u Španjolskoj provedem bar neko vrijeme."
Bračanin, Martinić tvrdi da na Braču, izuzev za turiste, za lokalce nema hedonizma "(...) jer to je ovdje mentalitetom 'zabranjeno'. Brački je mentalitet otočki, radnički, u kojem je živjeti hedonistički i opustiti se uvijek bio grijeh. Sjećam se da sam kao dijete, kad bih išao u videoteku u Pučišćima, kazetu uvijek držao ispod jakne. Pomalo sam se sramio jer je imati videokazetu u rukama značilo da imaš slobodnog vremena za gledanje filma. Ovdje se odgajalo da je grijeh ne raditi, sa sprdnjom se gleda na hedonizam i izležavanje po plažama. Nisam se u životu fotografirao na plaži ili bilo čemu što odaje dojam hedonizma jer to je iz otočne perspektive vrlo iritantno."
Razgovaramo još neko vrijeme o otočnom mentalitetu. "Direktnost je otoku specifična. Ovdje si ljudi daju dozvolu komentirati sve što vide, to me uvijek malo šokira."
Teatar Južne Amerike
Profesionalno, Martinić ima poziciju kakvu nema niti jedan hrvatski autor, a koja je česta za španjolske, ali i mnoge latinoameričke pisce - radi iz Europe, iz Španjolske, i redovito objavljuje, puno ga izvode u zemljama Južne Amerike.
U Španjolskoj mnogi misle da je Argentinac, jer se i tamo nametnuo s uspjehom koji su njegove drame doživjele po teatrima Južne Amerike.
Konačno, Bračanin crne, lagano valovite kose, ne osobito visok rastom, lako i fizički ostavi dojam da je, možda, Argentinac.
"Moj sin samo malo sporije hoda" u Argentini igra sedmu sezonu, dosad je izveden više od 550 puta. Ta drama je barem petnaest puta postavljena u raznim zemljama južnoameričkog kontinenta. Od 15. kolovoza prvi put se igra i na portugalskom, postavljena je u Rio de Janeiru.
"Brazil je jako pogođen koronom. Tamošnja kazališta već dugo ne rade. A drama se ipak postavlja, što je fantastično. Naime, dugo su razmišljali o novim načinima i 'Moj sin' se u Brazilu postavlja u galeriji, kao audio-vizualna izložba. Bit će predstavljana kroz 24 slike, to su, zapravo, videa scena iz drame. Gledatelji, jedan po jedan, obilaze izložbu tih videoscena i svaki od njih za sebe stvara narativ predstave. Jer, oni biraju i put, mogu odlučiti ići u jednom ili drugom smjeru", govori vidno zaintrigiran. To će biti njegovo prvo autorsko predstavljanje u Brazilu.
Uspjeh u Južnoj Americi njegovim dramama dogodio se, barem u prvi čas, spontano. Zakotrljao se gotovo pa sam od sebe. Sve je počelo 2014., s festivalom europskih drama u Argentini. "'Moj sin' je trebao biti izveden 30 puta, no ta se predstava prometnula u veliki hit, za nju do danas interes ne jenjava. Ta predstava promijenila je živote svim glumcima koji u njoj igraju. Jer, u Argentini je jako mali broj ljudi koji su profesionalno vezani isključivo uz kazalište, plaću uglavnom zarađuju negdje drugdje, a kazalištem se bave iz ljubavi.
Glumci iz te predstave radili su kao profesori u školama, neki od njih podučavali su glumu ili bili, primjerice, službenici u banci, a navečer su radili u kazalištu. Nakon uspjeha koji su doživjeli s 'Mojim sinom', svi se oni sada bave isključivo glumačkim poslom."
Ta predstava Martiniću je otvorila vrata vrlo potentnog svijeta teatra Argentine, potom i drugih zemalja kontinenta. I njemu je, kaže, na više načina promijenila život.
Ležernost
"Promijenila mi je pogled na kazalište, tu ideju koju sam donio iz Zagreba - da moraš biti profesionalac s diplomom Akademije da bi se bavio kazalištem. Tamo sam, gledajući te ljude, shvatio da nije nemoguće raditi više različitih poslova koji možda i nemaju veze s kazalištem, a baviti se kazalištem, da je kazalište nešto što prije svega radiš iz ljubavi, strasti. Ta njihova ležernost koju imaju prema kazalištu jako me je inspirirala."
Na njega je to djelovalo oslobađajuće, toliko da se, evo, usudio raditi stvari koje se iz zagrebačke, akademske pozicije ne bi usudio. Tako se sada usuđuje, u predstavama "Bilo bi šteta da biljke krepaju", biti na pozornicama i u Španjolskoj i u Hrvatskoj. Usuđuje se i režirati. "To mi prije nikako ne bi palo napamet niti bih se usudio takvo što napraviti. Sve to je kod mene došlo iz te latinoameričke ležernosti kojom se u Južnoj Americi pristupa poslu; tamo se ljudi kazalištem bave iz čiste ljubavi, s puno strasti i bez imalo kalkulacije."
Argentina je i u kazališnom smislu ogromno tržište. "Naravno da tamo postoji puno profesionalnih glumaca, ali postoji i ta nezavisna scena, jako velika. Tamo je više od 1000 malih, nezavisnih kazališta koja rade predstavu ili dvije godišnje. S te jako vibrirajuće nezavisne scene povremeno se, svakih nekoliko godina, nametne neka velika hit-predstava.
Argentinaca je 40 milijuna, a jako vole kazalište. Tamo za vikend već od podneva možeš svaka dva sata gledati neku predstavu, obično se ide na dvije predstave, a u međuvremenu se ode i na večeru. To je njihov način života. Argentinsko je kazalište jako poznato u cijeloj Južnoj Americi, uvijek se gleda što je tamo popularno i često se te stvari potom postavljaju i u drugim zemljama. Tako da je uspjeh koji se dogodio u Argentini zaslužan što je ta predstava igrana i u Čileu, Urugvaju, Boliviji, Panami, Meksiku, Peruu, a sad će ju igrati i u Brazilu... a vjerojatno sam neke zemlje i zaboravio spomenuti."
U Argentini su nedavno postavili i četvrtu predstavu po Martinićevu tekstu, recentno se tamo sad igra "Ovdje piše naslov drame o Anti". "Moj sin" tamo je za sada postavljen dvaput. Prvi put u malom, nezavisnom kazalištu, a poslije je izvođen u teatru Picadero, velikom, dobro poznatom komercijalnom kazalištu u centru grada. Mirjanu je igrala Maria Onetto, tamošnja zvijezda, poznata, među ostalim, po ulozi u filmu "Žena bez glave" Lucrecije Martel.
Osma sezona predstave igrati će, javili su mu ovih dana, od 19. rujna. Život i u Buenos Airesu polako dolazi u normalu.
Od Latinoamerikanaca je, govori, općenito upio veću ležernost prema životu.
"Jako je inspriativno ići na tango i vidjeti ljude koji imaju 70, 80 godina i još imaju tu strast i erotiku prema plesu i prema drugom biću. Tamo zaista imaš osjećaj da život nikad ne staje."
Zadovoljstvo životom
Zato ga, kaže, i ne čudi da su te latinoameričke zemlje pri samom vrhu zadovoljstva životom. S jedne su strane nasilje i siromaštvo, a s druge strane radost i strast. "Recimo, El Salvador ima najveću stopu ubojstava, a s druge strane, u globalnim ispitivanjima njegovi su stanovnici među najsretnijima na svijetu. Svaki drugi Argentinac bar dvaput u životu doživi financijsku krizu. Oni se rode pomireni s idejom da je moguće da će sve izgubiti i da će morati krenuti od nule. Svjesni su da u jednom trenutku možeš imati sve, a u drugom ništa, ali znaš da se možeš svojim rukama iščupati jer je to veliko tržište, a Argentinci su veliki radnici i jako grizu. To se vidi. Evo, sad sam radio predstavu u Španjolskoj s dvoje glumaca, s glumcem iz Argentine i glumicom iz Španjolske. I baš se kod njega vidi da jako grize, jer naučio je da se mora boriti ako hoće nešto napraviti, a nama Europljanima gotovo da je pomalo i neugodno pokazati da nešto želimo."
Na španjolskom, jasno, ne piše, ali jezik sada već, kaže, "ima u uhu". "Moj prvi jaki impuls da naučim taj jezik dogodio se pri susretu sa ženom od 80 godina koja je u 'Mojem sinu' igrala baku, a nije bila profesionalna glumica. Pokušavali su pronaći profesionalnu glumicu, no jako je teško naći ženu te dobi koja će odgovarati potrebama modernog teatra. Tako su se odlučili za ljude koji su imali iskustva u glumi, ali su praktički bili naturščici. Ta je žena bila fantastična. Na dan premijere je pala pri izlasku iz taksija i udarila glavom. No, nije htjela otkazati, nikome nije niti rekla za pad, nego je došla u kazalište i napravila odličan posao. To je ta velika ljubav o kojoj vam govorim. Bio sam impresioniran, dirnut, ali nas dvoje nismo mogli razgovarati jer nisam govorio španjolski. Postalo mi je neugodno odlaziti u Južnu Ameriku a da ne znam španjolski."
Martinićeve tekstove na španjolski prevodi Nikolina Židek, prevoditeljica koja živi između Madrida, Buenos Airesa i Zagreba. "Često i putujemo zajedno. Jer, u Južnoj Americi dao sam jako puno intervjua, radio razne radionice, ona je često uz mene, ne samo zbog prevođenja. Sada je to već i šira suradnja."
Pripovijedamo dugo, makar razgovor pokušavamo privesti kraju. Sutradan leti u Barcelonu. "To je samo dva sata leta. U Barceloni se osjećam jako dobro, veličine je Zagreba, nije velika metropola, sad imam tamo jako puno prijatelja." Ove je godine u Barceloni doživio i profesionalnu afirmaciju. U tamošnjem kazalištu La Badabadoc radio je predstavu "Bilo bi šteta da biljke krepaju", a igrali su je dva mjeseca.
Drama o Mirjani u ITD-u
U kolovozu će opet raditi s katalonskom postavom predstave, idu na gostovanja na više festivala, a 4. i 5. rujna Martinić i Katalonci gostuju na Midsummer Scene Festivalu u Dubrovniku. "Jako sam se bojao krenuti raditi u Barceloni, htio sam taj grad sačuvati kao neko mjesto na koje ne nosim posao, ali kako je korona onemogućila putovanja, a kazalište mi je počelo nedostajati, u tih sam godinu i pol napravio predstavu u Barceloni."
U zagrebačkom ITD-u 29. rujna postavlja još jednu iteraciju drame o Mirjani.
"Tri glumice - Maja Posavec, Ivana Krizmanić i Marina Redžepović - izmjenjuju se u više scena u liku Mirjane, a na kraju će publika jednom igrom odlučiti koja će od tih glumica odigrati zadnju scenu. U trenutku kad ne igraju Mirjanu, te glumice igraju lik Mirjanine majke ili kćeri. Tako gradimo tu Mirjanu i od karaktera kćeri i od karaktera bake, bavimo se konceptualnim ispisivanjem dramskog lika, pitanjem što je to dramski lik. Lik Mirjane tako prelazi kroz tri tijela različitih glumica, a na kraju se utjelovi u jednoj glumici koja će biti slučajni odabir publike te večeri. Znači, predstava je svaki put drugačija. S probama smo počeli u lipnju, vraćam se u Zagreb u rujnu završiti taj projekt."
Bitno mu je, naravno, ostati prisutan u hrvatskom teatru. Dapače, svakih godinu ili dvije napraviti projekt u kojem i sam, ne samo tekstom, već i angažmanom na sceni sudjeluje.
"Bitno mi je da sam povezan s ovim kulturnim prostorom. Tako i radim da sam u Barceloni dio godine, dio sam u Zagrebu, dio na Braču. Shvaćam koliko moje pisanje određuje to što poznajem zagrebačko kazalište, te scene, redatelje i publiku, i zato mi je bitno držati taj kontinuitet. Kad gledam predstave u Barceloni, shvaćam koliko mi nedostaje neki kontekst zašto je ta predstava takva. Ovdje u Zagrebu nakon predstave, kad razgovaram s kolegama, dovoljne su dvije riječi da znam što je to i zašto je to dobro ili ne i što to znači za pojedine aktere te predstave. Nemoguće je nadomjestiti tu količinu odgledanih predstava i to što znam i razvoj glumca s kojim želim raditi. To je nezamjenjivo."
Može li dramski pisac funkcionirati autentično izmješten iz svojeg prostora, leksičkog i kulturološkog?
"Mislim da može, makar bojao sam se toga što će to učiniti mojim rečenicama. Pokušavam zadnje verzije tekstova napraviti u Hrvatskoj. Jer, meni nešto u Barceloni zvuči dobro, ali kad dva dana provedem u Hrvatskoj, shvatim da postoji hrapavost koju mogu čuti samo kad sam ovdje. Govorili su mi da se ne zamaram time, jer izmještenost donosi jednu drugu kvalitetu, druge ideje, i to je djelomice točno. Da sam ostao u Zgrebu, sigurno mi ne bi palo na pamet da napravim predstavu 'Bilo bi šteta da biljke krepaju', koja djelomično i to problematizira. Zato što sam tamo ja kao pisac na pozornici, pozdravljam publiku i zapravo s publikom komentiram tu predstavu. To je došlo iz toga što sam osjećao da tu predstavu moram dovršiti na pozornici grada u kojem je izvodim. Bilo mi je nemoguće završiti je samo u Zagrebu ili samo u Barceloni. Završnu rečenicu predstave radim uživo, uvijek iznova, pojavljujem se na pozornici, i koliko god to produkcijski bilo jako teško i od mene zahtijevalo puno putovanja, ustrajem na tome." Sad ga čekaju izvedbe u Barceloni. "Za mene kao dramskog pisca nije normalan način života da moram svaku večer otići u kazalište i biti na pozornici, ali mi je jako bitno da na taj način promišljam dramsko pismo, da na pozornici problematiziram koliko je teško pisati izmješteno. Ta je drama otvorene strukture i svaki put kad se radi, ona se baš uvijek mijenja. A za Hrvatsku i Španjolsku mi je bilo bitno da sam to upravo ja, da ta dva prostora koja najbolje poznajem upravo ja i završim, da ih izmaštam s glumcima. Tako su nastale dvije potpuno drukčije predstave. Drago mi je da će hrvatska publika moći vidjeti i španjolsku verziju."