Nemili incident nakon prvoga čina "Lastavice" u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 22. listopada na trenutak je zaustavio ushit početkom nove operne sezone. Mladić koji je raznosio cvijeće nekim izvođačima ispred zatvorenog zastora zakoračio je u prazno i pao u orkestar! Stanka je potrajala a zatim je ravnatelj Opere Giorgio Surian priopćio da je unesrećeni zbrinut i preuzeo na sebe odgovornost zbog inače neuobičajenog dopuštenja donošenja cvijeća pojedincima prije završetka kako bi se u još uvijek rizičnim pandemijskim uvjetima smanjila gužva na sceni.
Izvedba je nakon toga nastavljena i uspješno privedena kraju s dugotrajnim ovacijama, to više jer smo prisustvovali prvom zagrebačkom predstavljanju manje poznatog djela Giacoma Puccinija koje se, osim u glazbenim ulomcima, nije moglo usporediti ni sa čime viđenim kod nas. "Lastavica" je i u svijetu ostala najmanje izvođenom Puccinijevom operom (operetom?) i tek je zadnjih godina poletjela u punom zamahu. Ne bez razloga!
Naime genijalni skladatelj, ma koliko bio i majstor u pronalaženju vrijednih libreta za svoj opus mahom posvećen ženama, s ovom pticom nije baš imao sreće. Napisao je prekrasnu glazbu s pojedinim segmentima čak i ispred svog vremena, ali je ujedno pristao i na neku vrstu obrnute Verdijeve "Traviate" koja se baš i nije posrećila. Priča o žrtvi ljubavi zbog konvencija vremena, o posrnuloj ženi koja će se zbog vlastite prošlosti odreći novopronađene sreće, bila je u operi već potrošena. S te je strane "Lastavica" gotovo promašena pa i prekrcana suvišnim sporednim likovima koji služe za labavu konverzaciju radnje, no s druge pak strane glazba joj je unikatna kao i uvijek u Puccinija, slavodobitna za suptilnu interpretkinju naslovne uloge, zahvalna za zbor u finalu drugoga čina (podsjeća na drugi čin "Boema"), vrlo teška za mrežu prepletnih boja u zahtjevnim orkestralnim dionicama. Sve u svemu dobrodošla je u naš repertoar kao novina, a publici će se šarenilom pozlaćene secesije sigurno svidjeti.
Izvedba je sjajna zahvaljujući ponajprije raskoši moćnog i prelijepog soprana Lane Kos prepunog boja i senzibilne dinamike, kao i znalačkom vodstvu dirigenta Lorenza Passerinija i zborovođe Luke Vukšića. Sve ostalo ovisi o ukusu i shvaćanju secesijskoga doba redatelja, scenografa i kostimografa Huga de Ana. S obzirom da je ipak riječ o polusvijetu lascivnih kombinacija, režija je prihvatljiva čak i u prenemaganja ženskih epizodnih lica, vrlo pitoreskna u zborskoj razigranosti na rotirajućoj sceni a jedino posve neestetska u ansamblu plesačica, osim ako to nije namjerna metafora pogubne dekadencije od koje Lastavica Magda želi pobjeći?!
U povećem ansamblu solista izdvajaju se dva odlična tenorska gosta, Santiago Jose Ballerini i Allesandro Scotto di Luzio, Marija Kuhar Šoša i Ljubomir Puškarić, a cijelom ansamblu pohvale za trud i kuražu zajedničkog rada u novonormalnim uvjetima. Primijećeno je i nekoliko zborista s maskama! Kako li su oni pjevali?