Poslijeratno je doba, tri žene same žive na jedva i onako naseljenu otoku. Unatoč frustracijama koje su sa sobom donijele i strahovima koje su tamo nastavile razvijati, one na otoku funkcioniraju, sve dok u kuću ne dođe muškarac.
Drama zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, ovaj put na pozornici u Brodarskom institutu, premijerno postavlja "Zločin na kozjem otoku". Redatelj i dramaturginja koji potpisuju ovo uprizorenje komada Uga Bettija, Paolo Magelli i Željka Udovičić Pleština, "Zločin na Kozjem otoku" drže jednim od ponajboljih tekstova moderne.
Imali su, kaže Udovičić Pleština, "potrebu u HNK nastaviti svojevrsno teatarsko istraživanje problema žene i njenog položaja u društvu, nastojanje na demistifikaciji odnosa toga društva prema njoj. Započeli smo ga s Kosorovom 'Ženom', potom je uslijedila 'Mačka na vrućem limenom krovu' – i sada, evo, stiže 'Zločin'. Još jedan od jednako tako bitnih razloga jest i sjajna glumačka podjela koja nas inspirira za ovaj kazališni put za koji smo se odlučili."
I Paolo Magelli i Željka Udovičić Pleština već su radili radili ovu Bettijevu dramu.
Magelli ju je režirao 1980-ih u Ljubljani, a dramaturginja ju je prije sedam godina radila s Vinkom Brešanom u Šibeniku.
"No i ona predstava koju sam gledala u Ljubljani i ona koju sam sama radila u Šibeniku razlikuju se, potpuno su drugačije od ove koju sad radimo. Jer 'Zločin na kozjem otoku', taj sjajni dramski tekst koji se odmiče od realizma ka fantastičnom, čak i s elementima 'krimića' otvara toliko različitih perspektiva scenskoga iščitavanja da uvijek možeš odgovoriti na ovo naše 'sada' koje drugačijim, novim okolnostima određuje način borbe dobra i zla, što i jest jedna od osnovnih Bettijevih tema kojom se i mi bavimo."
Kolika je razlika kad radi adaptaciju djela koji je već gledala na pozornici i adaptacije komada s kojim nema iskustvo gledateljice?
"Nisu rijetki slučajevi da se radi predstava po tekstu koji si već gledao, pogotovo ako su klasici u pitanju. Pa koliko smo svi vidjeli raznih i različitih 'Hamleta', 'Ujaka Vanje', 'Škrtaca'… Oni ostaju zapisani u sjećanju. No, kada sjedneš za tekst s namjerom uprizorenja, definiraš vlastite razloge za scensku interpretaciju, pitanja koja želiš predstavom otvoriti, postaviti sebi i drugima, vrijeme koje je drugo, misliš je u odnosu na glumce koji će joj udahnuti život – i zaboravljaš prethodna iskustva."
Tako je i ovo uprizorenje Bettija odgovor na suvremeni trenutak. "Nastojala sam što jasnije približiti našemu iskustvu tekst koji govori o poslijeratnim vremenima, o izoliranosti pojedinca, dakle iskustvu koje nas zbog pandemije i te kako obremenjuje.
Jer Kozji otok je realni, ali istovremeno i mentalni prostor u kojem su izopćene naše junakinje Agata, Pia i Silvia. Njihov suživot prije, ali i nakon penetracije Muškarca – Angela u taj skučeni, izolirani prostor prokazuje tragičnost ljudskih sudbina koje se vuku ponorima između moralnosti i amoralnosti, ljubavi i mržnje, samoće i bijega od iste, početka i kraja, života i smrti.", kaže Udovičić Pleština pa dodaje: "Te tri žene – majka kćer i mlada usidjelica žive, dakle, na otoku osuđene vlastitom odlukom, ali i snagom fatumskog na zajedničku samoću. Njihove funkcije su već na samome početku određene u odnosu na muškarca: u zarobljeništvu nestalog muža, brata, oca. Dolazak stranca Angela na njihov otok pokretač je dramskoga zbivanja, on narušava njihove ustaljene odnose i svaka se od njih na svoj način bori za njegovu ljubav. On u njima budi divlji eros koji ih tjera na rizična, gotovo destruktivna ponašanja. Jer Eros uvijek priziva i Thanatos. Stoga ga njih tri, nakon što su ga sve imale, na kraju unište. Doslovno. Ostave ga da se utopi u bunaru. Slučajno ili namjerno? To pitanje ostaje otvoreno. U svakome slučaju, taj samozvani pastir maloga stada koza, Agate, Pije i Silvije postaje na kraju – žrtveni jarac."
Lana Barić glumi Piu.
"Tekst je dosta kompleksan, svašta izlazi iz tih žena koje žive izolirane. Nisam htjela bazirati lik na tome da je muškarac razorio odnos između tri žene, nisam se niti fokusirala na tu vrstu dinamike, već na pokušaj funkcionalnosti te četveročlane zajednice, ali kako je upisano nešto drugo ne mogu odvesti Piu u neki posve drugi kraj, makar sam je učinila jačom. Osobno me manje zanimaju priče koje se vrte oko muškarca kojemu je dana takva moć da napravi nered u odnosima nekih žena. Možemo promijeniti točku gledanja žena na njegov dolazak, a da i ne mijenjamo tijek radnje i to je ono što sam ovdje pokušala napraviti.", kaže Lana Barić.
Nina Violić je majka, Agata, njezinu kći, Silviju, igra Iva Jerković koja komentira:
"Kad sam prvi put pročitala taj tekst i kad pogledam sad ovo što smo mi napravili od toga, zanimljivo je kako smo uspjeli to zavrtjeti. Ako se u tekstu čini da su te žene izmanipulirane, naivne to uopće nije tako ispalo u predstavi, jer valjda to nije ni moglo pored Lane, Nine i mene tako izaći." Jerković dalje dodaje: "Odnos majke i kćeri je intenzivan, to je ljubav i mržnja na 120 posto u isto vrijeme. U predstavi se progovara o nekim osjećajima u tom odnosu majka-kći koji su tabu za izgovoriti, društveno neprihvatljivi …"
Nina Violić kaže: "Velika je zamka taj tekst čitati realistično, on govori o našim mrakovima, o nekim dubokim pitanjima gdje ne pristajemo na zadani moralni sustav u kojem bismo bili 'dobri' po društvenim mjerilima, već prihvaćamo biti sve što jesmo.
To je vječno pitanje ljudskih oprečnosti, dvojnosti.
Jer, u nama postoji sve. A naši se likovi iz drame ne ponašaju u skladu s nekim društvenim pravilima, zato ih je autor i stavio na pusto mjesto …"
O liku udovice, zapravo žene koju je muškarac napustio, o njezinom kompleksnom osjećaju majčinstva, o Agati općenito, glumica kaže:
"Agata je ponosna, isključiva i ljubomorna, žena koja je odlučila iz nekog građanskog visokog društva otići na skoro pust otok, živjeti tamo sa svojim frajerom, a taj frajer ju je razočarao i otišao. Agata je od onih žena koja ispred svega stavlja odnos s muškarcem, ispred svog djeteta, ispred života. Za nju je pitanje ljubavi pitanje života i smrti. Agata izgovara neke riječi koje u životu pomišljamo, ali ne kažemo, dapače, stidimo ih se ako smo ih i pomislili."
Odnos majke i kćeri Agata u drami, među ostalim, opisuje riječima: "Kad ptić naraste, majka ga otjera iz gnijezda. Priroda je iskrena, ali mi nismo. Volimo balzamirati mrtvace." Koliko je balzamiranih odnosa u ovoj priči?
"Upravo odnosi naših junakinja i junaka, izmaknuti iz realnog prostora i vremena u atmosferu usijanoga zraka koji otežava disanje pokazuju nam pejzaže njihovih duša, unutarnjih nagona, stremljenja i nadanja. Agata, Silvia i Pia ne rješavaju svoje moralne dileme vođene psihološkim ili fantastičnim, već samo stvarnim alternativama. Tako majka, ona koja je na zalazu života, bira radije biti ljubavnicom nego majkom. Kćer pak, u bolesnom odnosu konkurencije, isprva je djevojčica koja prezire uljeza i žali za ocem, no nakon prijelomne svađe s majkom nema drugog izbora doli raskrstiti s vlastitim djetinjstvom i postati ženom. I ona se daje došljaku, da bi ga potom pokušala ubiti. Mlada usidjelica pomalo luckasto traži svoj komadić prave stvarnosti, života s njim. I nikada im mir nije bio toliko dalek, a sloboda toliko mrtva. Njihovi su odnosi razapeti između kršćanskog misticizma i demistifikacije nagona.", govori Željka Udovičić Pleština.
Predstava je svoju scenografiju bez velikih intervencija dobila dijelom i ambijentom, izmještena je iz zgrade HNK u prostor Brodarskog instituta.
"Paolo Magelli i scenograf Miljenko Sekulić pronašli su idealan prostor koji dočarava ozračje ovoga teksta. Brodarski institut, nažalost zatvoren, jedan je od šest takvih u svijetu. Predstava se odvija i u interijeru, pod drvenom kupolom u bazenu, ali i u eksterijeru pred ulazu u to zdanje. Po prvi puta će Institut postali kazališnom pozornicom i drago mi je da će publika osim predstave imati priliku vidjeti prekrasnu arhitekturu toga prostora.", kaže Udovičić Pleština.