Talijanska drama riječkog HNK dala je važnu predstavu, koja izlazi iz okvira manjinskog teatra za lokalnu zajednicu i predstavlja vrijednost za širu i talijansku i hrvatsku kulturu. "Evanđelje neprijatelja" (Il vangelo del nemico), drama Roberte Dubac (r. 1974. u Kopru, odrasla u Kaštelu pokraj Buja, živi i radi u Lombardiji), ponajbolji je "mali" tekst koji sam pročitao posljednjih nekoliko godina, a redatelj Giulio Settimo sa svojom je umjetničkom ekipom utemeljio na njemu snažnu i pametnu predstavu, u kojoj jest sve teatarski mišljeno i nema čega "literarnog" i nategnutog, kako bi se lako moglo ukrivo otići s ovim tekstom neotpornim prema nemaru i gluposti.
Dakle, lako ga je na sceni uništiti, a teže na njemu sagraditi - čaroliju teatra. Najvažnije je što su u tu čaroliju povjerovali iskusni glumci, Elena Brumini i Mirko Soldano, koji za sat vremena izgrade dojmljiv i složen odnos na sceni. Čarolija jest ovdje stvorena kao neposredna reakcija i na tekst i na aktualnu zbilju. Dobili smo, među ostalim, prvu covid-19 scenografiju, kostimografiju i - rekvizitu.
Protuepidemijskim mjerama propisan razmak između gledatelja s maskicama, prazne sjedalice na malenoj tribini Filodrammatice zauzeli su živopisno odjeveni kosturi, čije se lubanje, pokoja pokrivena kapom ili šeširićem, doimlju ravnopravno zagledane u zbivanje, dok u polumraku ne postanu pristojni susjedi na koje se navikneš. Na koncu prosvijetli im te lubanje zelenkasto svjetlo te se čini da su i one doživjele katarzu. Svaki je kostur drugačiji i drugačije prisan, a taj rad scenografkinje Marte Crnobrnje i kostimografkinje Morane Petrović čini cjelinu s pozornicom i akterima.
Odlični kostimi
Distopijsko mjesto, markirano i apokaliptičnom glazbom Marina Butorca, gdje se ponovno podiže granica, okruženo je šumom. No vidimo jedino pustoš mjesta, beckettovski žuto osvijetljenu, gdje dvoje aktera, Vojnik i Civil, stolar, podižu stražarnicu, a zapravo uzalud grade propalu prošlost. Te su daske prastare, ostaci povijesti zapravo naše, zapravo konkretni ostaci, riječki, daska s logom Torpeda, plakat za Harteru na mađarskom i njemačkome, na drugoj natpis Fiume…
Kostimi Morane Petrović pretvaraju pak aktere na sceni u realistične zombije. Uniforma Vojnika, njegovo čelo, friško su ranjeni, tek se krv zgrušavati počela, a "šupalj" jest i Civil, odjeven u složene dronjke. Vojnik je kao naš, iz prošloga rata, uvjerljiv, odan, tužan. A kad slušaš samo tekst, kao da zbilja čuješ Becketta, primjerice "Kraj igre".
Slično su i ovdje likovi obogaljeni, štoviše, dakle, već očigledno pokojni. Dvojica ih je u tekstu a u predstavi dvoje, Civil je postao Civilka. A zapravo je posrijedi jedan lik, koji opet asocira na Krappa, iz Beckettove "Krappove posljednje vrpce". Onako kako je Ionesco pisac vodvilja, tako je Beckett pisac filozofskih drama. Zajednička im je skrivena napetost među likovima, stvarni odnosi moći i nemoći među njima. Beckett je pisac pomalo eshatološki, bavi se posljednjim stvarima prije posljednjih stvari da tako kažem, tvrdo, ali i sućutno duhovito.
Obrat moći
I ova je duodrama skriveno napoeta, duhovito pesimistična, naoko apstraktna storija, ali ne o zapadnom čovjeku, negoli o čovjeku granice, o sukobu civilizacija, Zapada i Istoka. Naime, u njezinoj pozadini raste konkretna povijest, pohranjena u tek nekoliko riječi, gotovo skrivenih označitelja. Imaginarno/stvarno mjesto radnje jest istarski krš, a radnju pokreće granica, srce raspolućenog čovjeka, na raspolućenoj zemlji, čovjeka koji je u jednom trenutku žrtva, u drugome počinitelj.
Koliko god ta granica, ta šuma Roberte Dubac bila apstraktna, to je dakle i konkretna granica, u našem alpskom i podalpskom kršu, na kojoj je i sama autorica rođena, granica dva svijeta, krvlju okupani Dolomiti i sve pod njima, do mora. Djetinjstvo Vojnika pod stablom masline, na granici zemlje i neba, mladost u zbjegu i palež, ubiti ili biti ubijen. Riječ je dakle o tome da se granice ponovno podižu i ovo dvoje protagonista razdvojenih iz jednog lika osjećaju da za njih nema izlaza.
Razgovaraju o pticama, čiji pjev će nestati, pa će Vojnik potonuti u strah u kojem će Civil, koji je dotad strepio - uživati. Taj obrat moći Mirko Soldani i Elena Brumini daju gotovo se čini spontano. Među njima cijelo vrijeme vlada odnos neravnoteže, a ta klackalica ne može se dati riječima, koliko god one ovdje bile odreda precizne, negoli tijelima, kako i jesu.
Ono što se događa u predstavi, događa se i oko predstave. Mametovski rečeno, tako i ovdje: mladi redatelj i ravnatelj Giulio Settimo jest Tršćanin, Talijan, koji je svršio petogodišnji studij glume u Osijeku i postao dojmljiv mlad hrvatski glumac. Roberta Dubac pak je našijenka, nema talijanskih korijena, osnovnu školu pohađala je na hrvatskome, a eto naučila je talijanski izvanredno i postala talijanska spisateljica. Susret takvih dvoje izvanrednih ljudi, koji se i nisu upoznali do premijere, važan je događaj u našoj kulturi, pa eto i u talijanskoj.