U klasi Krešimira Dolenčića ove godine diplomirat će Fabijan Komljenović, jedan od rijetkih glumaca koji će se uskoro moći pohvaliti diplomom dviju akademija, Muzičke i Akademije dramske umjetnosti, studija glume. Fabijan Komljenović prije nekoliko je godina muzicirao u predstavi “Famozna”, glumeći pijanista urnebesno nenadarene Florence Foster Jenkins koju je tumačila Anja Šovagović, što je bila jedna od prvih predstava u kojoj je publika mogla primijetiti i glumački dar tadašnjeg diplomca Muzičke akademije.
- Uloga u ‘Famoznoj’ došla je još prije studija glume, bila je jako velik zalogaj, ali me ohrabrila da se odlučim za profesionalan put k glumi. Uvijek je za mladog glumca izazovno igrati s velikim imenima. Tu su velika doza poštovanja, odgovornosti i potrebe za dokazivanjem, ali, s druge strane, te su suradnje baš bogatstvo jer se od iskusnih glumaca zaista mnogo može naučiti. Takav je slučaj bio i s Anjom, tu suradnju i danas pamtim kao poticajni moment - govori Komljenović, koji je tada igrao u predstavi koju je režirao njegov budući profesor na studiju glume Krešimir Dolenčić.
- Odluka da upišem glumu uslijedila je s 25 godina, kada sam već bio završio studij glazbene pedagogije na Muzičkoj akademiji. Nešto je lijepo u tom puštanju starog i otvaranju novim izazovima - kaže.
Nedavno je imao diplomsku predstavu.
- Godine su prošle i, evo, sredinom svibnja imao sam diplomski ispit, predstavu ‘Kako je umro prastric August’ u režiji Krešimira Dolenčića. Do kraja studija preostaje mi još da obavim pisani dio diplomskog rada i ispit iz scenskog govora - kaže talentirani glumac.
Izbjegao frustraciju
Fabijan Komljenović rođen je 1992. u Zagrebu, a 2016. postao je glazbeni pedagog s diplomom Muzičke akademije. Kratko je radio kao profesor solfeggia, pa 2018. upisao Akademiju dramske umjetnosti. Ostvario se i u nekim ulogama.
- Igranjem u EXIT-ovoj predstavi ‘Realisti’ užasno sam puno naučio o zanatu, preciznosti, posvećenosti i odnosu s publikom. Dosad smo ju odigrali više od 70 puta. U predstavi ‘Pravila su jednostavna’, u režiji Marine Petković Liker, uspio sam konkretnije zaroniti u začahurene odnose muških društava, muške šutnje, zarobljenost emocija i potrebe za dijeljenjem. Moram spomenuti i Teatar poco loco, kazalište za djecu s kojim surađujem pet godina - objašnjava dosadašnje iskustvo.
Često se prisjeća glazbene pedagogije, kojoj je odlučio reći zbogom.
- Sve škole u kojima sam radio ostale su mi u divnom sjećanju, kao i učenici, ali stalno me proganjala nesigurnost oko toga radim li taj posao dovoljno predano. Nisam htio postati jedan od frustriranih profesora, koji svjesno ili nesvjesno uništavaju učenike. Pedagog često provodi mnogo više vremena s djecom koju podučava nego njihovi roditelji. Volio bih se vratiti tome poslu u zrelijim godinama, kada budem siguran u znanja koja želim prenijeti - najavljuje.
Glumački posao pruža, pak, druge izazove.
- Svake godine samo u Zagrebu diplomira u prosjeku 12 glumaca, što je prevelik broj s obzirom na realnu potražnju. Iz tog razloga nametanje i samopromocija nisu rijedak fenomen, to je čak postao način ostvarivanja angažmana, što nije za osudu. Nisam vješt u nametanju i ne osjećam se ugodno u tome, pa taj princip izbjegavam. Možda će me to koštati. Tko zna, možda sam u krivu. Konačno, svaki put je dobar samo dok postoji osnovna razina poštovanja, pristojnosti i korektnih međuljudskih odnosa - razmišlja.
Dvoranski uspn
Nitko u njegovoj obitelji nije bio glumac, međutim djed mu je bio vrstan harmonikaš, a tata pjevač.
- Preko njih, kao i preko moje mame koja je stalno pjevala, zarazio sam se glazbom. Moja sestra i ja odrastali smo pjevajući i svirajući, a ponekad stvarajući i vlastite predstave. Vjerujem da su to počeci koji su me odredili. Mama Gordana i sestra Kristina uvijek su bile velika podrška u mojim pothvatima. Više je bilo osobnih previranja u času prelaska s glazbe na glumu. Odabir novog studija podrazumijevao je napuštanje stalnog posla - govori Komljenović.
Ima i projekte za ljeto.
- To su otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara, gostovanja s ‘Realistima’ i nova predstava ‘Zaboravljeni snovi’, a za jesen pripremam nove projekte s kolegicom Melody Martišković u režiji Rajne Racz. Volio bih se okušati u voditeljskom poslu, emisijama uživo. Svaki put kad vidim Ivu Šulentić, iznova se divim lakoći kojom to obavlja. Vođenje uživo zaista je posebna vještina u kojoj bih se volio okušati. A kako godine prolaze, sve više osjećam da mi je za kvalitetan poslovni i privatni život potreban mir, odmak i od ljudi i od posla. Trenutno ga pronalazim u dvoranskom penjanju i u učenju francuskog - zaključuje. ❐