Prošlo je više od godine i po otkako sam sjedio u punom kazalištu - doživljaj je, takoreći, nov. Gledatelji s potvrdama o cijepljenju ili preboljenju, svi s maskama - prizor budi optimizam da će narod generalno shvatiti da se treba cijepiti. Znači, skupili se ljudi koji imaju ponešto kuna viška u džepu ili ponešto volje za aktivnim životom te uživaju, ili se pate, svejedno, u teatru. Dakako, ima ljudi koji se ne smiju cijepiti protiv korone upravo iz zdravstvenih razloga. Takvih je, zapravo, silno malo, a mi koji se smijemo cijepiti upravo i njih štitimo, koliko možemo, primanjem vakcine. Dakako, ništa nije sigurno na ovome svijetu, pa će se tako i mnogi cijepljeni razboljeti, mnogi umrijeti, ali gotovo je zanemariv broj onih koji mogu ići u kazalište, a kojima vakcina ne bi pomogla da eto, primjerice, ne umru ili da ne zaraze one još slabije od sebe.
Antivakseri bi se trebali, ako ništa, zabrinuti nad činjenicom da se, eto, oni koji imaju novca, koji su privilegirani u bilo kojem pogledu, masovno cijepe dok, eto, sirotinja, i slabije obrazovani, oklijeva. U kazalištu ne prosperiraju lažni proroci, usijane glave i pomućene individue onoliko koliko prosperiraju u takozvanom običnom životu. Biti u teatru mutan, glup, zatucan, preplašen, izmanipuliran jest teže negoli na ulici, ili u uredu, ili ispred ekrančića takozvanog pametnog telefona.
Realistična scena
Milo Rau, glasoviti švicarski redatelj, čije smo dvije predstave prije toga gledali, u ovoj najnovijoj, "Obitelj", bavi se, najjednostavnije kazano, propašću Zapada. U intervjuu za kazališnu knjižicu i sam to diskretno napominje.
Možda, eto, oni koji se odbijaju cijepiti kazališno i nisu toliko zanimljivi jer za vlastitu propast rade odviše otvoreno, nespretno i transparentno. Problem ovoga našeg društva zapadnog, kojemu i sami, hoćeš-nećeš, pripadamo, jest da je postalo odviše nesklono idealima. Naime, ako se i svi, primjerice, cijepimo, ostaje nam pitanje manjka želje za životom. Bijela kuga, koja je zavladala bogatim državama, a takve su, eto, sve europske u kojima nitko ne umire od gladi ako to ne želi, posljedica je naoko sve racionalnijeg pogleda na svijet - o kojem što više razmišljamo, to manje u njemu nalazimo smisla.
Jedna se četveročlana obitelj na sjeveru Francuske, uz granicu s Belgijom, objesila, roditelji i dvoje odrasle djece. Nisu ih mučile financije, nisu bili bolesni, ništa se o njima lošeg nije moglo čuti ni u susjedstvu. Ostavili su vrlo kratku oproštajnu poruku iz koje nije jasno zašto su se povješali. Nije jasno upravo zato što jest jasno.
Predstava traje otprilike sat i po, akteri su obitelj na sceni, ali i u stvarnom životu. Filip Peeters i An Miller poznati su belgijski glumci, a s njima igraju njihove dvije kćerke tinejdžerice, Leonce i Louisa Peeters. Teče njihova posljednja večera, koju pratimo ne jedino uživo, negoli još i uz pomoć kamera, čemu je redatelj u svojoj poetici i inače sklon i uvježban.
Scena je, dakle, realistična ne jedino zbog realistične scenografije negoli i zbog toga što radnja teče u gotovo realnom vremenu. Pater familias zbilja kuha večeru, njihovo dvoje pasa, malešnih mješanaca, također su iza stakla, replike koje daju spore su i rijetke, isprekidane šutnjom, baš kako jest u stvarnom životu. Bachova glazba odvlači tu običnost u pathos, lica glumaca snimanih uživo u krupnom kadru postaju agonična na jedan gotovo neprimjetan način, a miran kraj, vješanje, nadaje se kao čin ljubavi.
Smirena gluma
Petorica kamermana opslužuju ovo zbivanje tako da postaje i više negoli transparentno, a opet, dakle, zagonetno.
Drama se javlja u trenutku kad shvatimo da su njihovi dijalozi osobni, da pričaju o vlastitom životu i da postoji mogućnost da se ovo četvero glumaca iznenada prebaci iz teatra u stvarnost tako da se doista objese. Ta završna scena utoliko je jezivo stvarna koliko je dakle i umjetna. Fascinira smirena gluma dvoje starijih aktera, ali još više ta jedna smirena, zrela gluma dvije mlade djevojke.
Velik su posao obavili scenografi i kostimografi Anton Lukas i Louisa Peeters, koja je, kako sama kaže na sceni, doista dizajnirala odjeću koju će ona i njezina obitelj odjenuti u sklopu pripreme za grupno samoubojstvo. Prije negoli se objese, sigurni su da su platili sve račune, da su njihove stvari spakirane, da ne ostavljaju iza sebe, ukratko, ikakav nered.
Zašto odlaze iz života? Tinejdžerice ne progone ikakve misli koje su drastičnije od misli prosječnog tinejdžera, roditelji žale za sitnicama uobičajenim u obiteljskom životu (nisu bili dovoljno s djecom, previše su radili etc.), no motiva za suicid nema ni u tragovima. Zašto? Zašto? Zato. Zato. Kakvo pitanje takav i odgovor.
Predstava daje i jedan moment koji bi se mogao nazvati politički nekorektnim, da ne kažem zlokobnim. Spominje se neka djevojčica koja je poginula nasred ulice jer ju je nesavjesni vozač i pregazio i pobjegao. Obitelj to ne komentira, ali doznajemo da je ubojica, uhvaćen pošto su ga snimile kamere, iz sjeverne Afrike.
Bilo kako bilo, ondje se obitelji koje plivaju u obilju ne vješaju iz čistoga mira.