Varaždinski HNK poduzeo je hrabar potez: producirao je na velikoj pozornici duodramu. Epidemiološke mjere diktiraju prazninu u gledalištu, tek nešto više od dvadeset glava, raspoređenih i vertikalno i horizontalno, u parteru i ložama, pa su se dvojica glumaca, Stojan Matavulj i Karlo Mrkša, našla već uoči igre, prije izlaska na pozornicu, u graničnoj situaciji: što ako ih i ta malobrojna publika dočeka hladno, kako će igrati, za koga će igrati?
Pomalo zlokobnoj atmosferi pridonosi i to što je unutrašnjost kazališta napola gradilište, sjedalice u dnu partera prekrivene su najlonom, prema ložama uzdižu se metalne skele, a zidovi su oguljeni…
Produkcija je isto više nego skromna: kostimi se nisu šivali, scena se nije gradila, a cijeli autorski tim čini - jedna osoba.
Znači, Helena Petković je Enigmatske varijacije Érica-Emmanuela Schmitta režirala, odabrala je kostime, smislila scenografiju i odabrala glazbu. Pridodao bih, čega nema u kazališnoj knjižici, redateljica je tekst i dramaturški prilagodila, a, dakako, važnu dimenziju predstavi daje svjetlosno oblikovanje, za koje se savjetovala, dopisno i neformalno, s Vesnom Kolarec.
Ogoljena scena
Iznosim sve ove podatke potanko kao laudu dakle redateljici, koja je ne jedino iznijela sve svoje uloge nego ih je iznijela izvrsno. Kad je scena posrijedi, ogolila je stražnji zid i okupala ga izmjenjujućim nijansama obojenog svjetla, tako da on ne predstavlja granicu, nego prozor u ništavilo svijeta. Pred tim svjetlom ustobočila se lutka bijelog medvjeda u prirodnoj veličini. Lutka je toliko realistična da se čini kako je posrijedi preparirana životinja, a nije, nego rekvizit iz jedne operne režije u zagrebačkom HNK koja više nije na repertoaru. Još nekoliko komada stilskog namještaja, sa stilom odabranih, i dvojica aktera odjevenih tako da smjesta pobude sumnju da nešto s njima jest drugačije negoli oni tvrde da jest.
Pisac je suvremen, rođen 1960., ali, što se kaže, tipično francuski arhaičan, petrificiran u jeziku, znači brljav, oslonjen na stanovito uživanje u jeziku, odnosno govoru, kao takvome. Tu stanovitu poetičnu brbljavost naša kultura, jezik, ne podnose najbolje, pa je redateljica našla mjeru koliko da je potisne. Pisac je i filozof, opet dakle tipično francuski pretenciozan, pa je i tu pretencioznost valjalo umiriti. Prijevod Ksenije Jančin je korektan, ali i "papirnat", neprilagođen scenskom govorenju, pa je i tu bilo posla.
Radnju komada neću prepričavati zato što je ona iznenađenje za gledatelje, njezin obrat, sve što su redateljica i glumci uspjeli prirediti, ali ću otkriti da dvojica muškarca u radnji nisu onakvi kakvima se predstavljaju, a nisu zbog trećega, a najvažnijeg aktanta u radnji, koji nije lik na sceni dakle, Helene, žene koje nema…
Ispočetka pred nama teče naoko šablonski konstruiran salonski razgovor slavnog pisca, nobelovca Abela Znorka, i ambicioznog novinarskog zabadala Erika Larsena, koji ga je došao intervjuirati u povodu njegove netom objavljene 21. knjige, epistolarnog ljubavnog romana. Pisac je svojega gosta dočekao negostoljubivo, kako već, ekscentrik, dočekuje goste: pucao je na njega iz lovačke puške. Novinar je plah, ali uporan i nekako magnetično frustriran, ne znamo još čime…
Simpatični tremaš
Radnja dakle ispočetka teče u dosta banalnom smjeru, kao da je posrijedi konverzacijski komad u kojem nedostaje likova, pa se nadaš da će se barem još koji pojaviti da podupre zbivanje, no s vremenom akteri se toliko "uvuku" jedan u drugoga da nadoknade svu izvanjsku radnju međusobnim nadmetanjem koje nije psihološko nego egzistencijalno. Osobit humor predstavi daje diskretna sumnja da su ta dvojica muškaraca zapravo potisnuti homoseksualci koji će svaki čas izaći iz ormara, a ne dvojica junaka što se dograbiše oko žene u koju su zaljubljeni.
Mladi Karlo Mrkša kreirao je svoju najbolju ulogu dosad. Naoko plahog Erika igra strpljivo i lijepo razvija lik. Dikciju je, eto, svladao, već i stanovit ludizam u fizičkom prikazu lika, tako da su njegove glumačke reakcije utjelovljene, kazivanje potkrijepljeno unutarnjim stanjem. Ponešto ga je sputala trema, no i s njom je simpatičan.
Stojan Matavulj dao je svojega pisca kao nesretnog čovjeka koji manije krije iza fasade sirovog cinizma. Ključnim mi se čini što je uvjerljivo dao odnos pisca prema vlastitom djelu, kojemu ono nije više simpatično pošto ga je završio i koji prema njemu ne gaji nekakav konačan dojam. Svoj zanat doživljava kao i svaki zanatlija: ne mistificira ga.
Redateljsko je umijeće udružiti njihove energije, tako se stvara čisto tjelesna uvjerljivost njihova odnosa. Mizanscen je također izvrstan, nenametljiv, dinamičan, usklađen i s radnjom i s njezinim očekivanjima. Ukratko, mlada Helena Petković režirala je svoju drugu odličnu predstavu u varaždinskom HNK, poslije "Malograđana" Maksima Gorkog 2018. Već ostvaren talent, rekao bih.