Splitsko ljeto ovogodišnje oduprlo se pandemiji posvema: dalo je pet premijera, među njima opernu, te privuklo publiku još mnogim gostovanjima i reprizama. Četiri predstave sam gledao, dvije dramske, glazbenu i baletnu, i svaka je bila rasprodana, a na otvorenom je dopušteno da se okupi ljudi gotovo koliko i prije pandemije. Splitska publika zainteresirana je dakle za festival, a on nudi zbilja mnogo.
Kad je posrijedi dramski program, dospio je u ruke najmlađih snaga: Aleksandar Švabić i Ivan Penović napravili su smirenu a zanimljivu storiju scensku po novelama Itala Calvina u parku/groblju na Sustipanu, s uglavnom mlađim glumcima splitskog HNK i Gradskog kazališta mladih, a sad je eto Ivan Planinić režirao praizvedbu komedije Jelene Bosančić “Gordana neće doći”, s glumcima splitskog HNK, na Meštrovićevu Kaštilcu, u atriju pseudoantičkom.
Jelena Bosančić jest talent, za glumu, pisanje i pjevanje očito podjednako. Kao spisateljica ima rečenicu, ideju, daje likove koji su mogući; kao glumica radi hitro, a krasi je jedna specifična autoironija, kao da se pozornici istodobno raduje i podruguje joj se; pjevački jest pak, u ovome kontekstu režijskom, odviše dominantna. Glumice/glumci koji se u nas prihvate pisanja najčešće pišu dobro, odnosno najčešće bolje od “čistih” dramskih pisaca, a ovdje impresionira vještina kojom je Bosančićeva splela jednu vodviljsku fabulu, točno i logično do detalja.
Pratimo posve nepretencioznu priču o četvero milenijalaca, ljudi u ranim tridesetima, koji su se snašli u profesiji, ali nisu u životu. Njihova otuđenost od svijeta nije dakle kobna, negoli tužno komična. Redom su neurotičari koji se ne mogu pomiriti s činjenicom da su morali odrasti te su redom nesposobni da pronađu partnera životnog. Redatelj Ivan Planinić nije, rekao bih, dokraja vjerovao tekstu, pa je mnoge ključne i zanimljive dijaloge zanemario prejakom glazbenom kulisom i s previše koreografije. Prvi dio predstave zamišljen je kao stanovit reality show, pri čemu trojica mladih muškaraca i mlada žena nastupaju kao likovi samostalni, koji će tek poslije, u drugom dijelu, postati “živi” sudionici iznenada pokrenute radnje. Kad je tekst posrijedi, redatelj nije uspio prikazati jasno da u tom prvom dijelu likovi međusobno komuniciraju isključivo na daljinu, porukama ili pozivima te smo stekli dojam da se glumci više bave samim svojim nastupom negoli ulogama koje igraju.
Tekst bolji od režije
Ukratko, tekst je bolji od režije, ali i ta je režija zapravo silno ambiciozna te ipak privlači publiku, prije svega zato što se mnogo oslanja na živu muziku, afrokubansku većinom, što je izvode petorica nadahnutih muzičara. Šest songova koje daje četvero glumaca skladao je Miron Hauser po tekstovima autoričinim i oni podvlače zbivanje maleno i nikom odviše bitno emocijom klaunovska spektakla. Znači, spektakl ni o čemu, život lišen rizika koji umjesto glasne slobode nudi - kavez vječite tihe neuroze.
Glumci bi za ovako zamišljenu režiju trebali imati preciznije upute, a i nezgodno je što nije jasna njihova pjevačka pozicija. Naime, trojica glumaca slabo pjevaju, ali se trude to skriti, umjesto da istaknu. To više što jedina glumica pjeva dakle izvrsno, nadmoćno, još emocionalno obojano, te se onda čini kao da se pred nama odvija pjevačko natjecanje u kojem je pobjednik odmah prepoznat, a ne radnja dramska.
Neurotičnu Luciju igra, dakle, kao očito vlastiti lažan alter ego, sama spisateljica, koja je dakle preuzela na sebe razne terete, među koje se broji i taj da je, i dok traje predstava, šefica samoj sebi, kao direktorica Drame splitskog HNK… Njezina jest Lucija, režijski začudo, osobito mizanscenom, zanemarena, što pak proizvodi kontraefekt: čovjek se u publici posebno počne baviti samo time što ona gradi i radi. Pun glas, razgovijetan u svakom tempu, programirana “odsutnost”, postupno traženje emocije, unaprijed zadana tuga što se prekriva tobože prirodnim gestama “radoznalosti”, pogled koji neprestano izbjegava postati prazan pa se upire u prvo što može - lijepo teče njezina igra sve do završna monologa, dirljiva i snažna, no opet režijski okljaštrena nekakvom vanjskom nervozom žurbe i buke tobože nužne da bi se mogao inscenirati kraj.
Klaunovski kostimi
Kuhara Zorana Goran Marković igra u prvom dijelu ponešto zakočen, nedefiniran, a u drugome postaje sve bolji, da bi do konca bio odličan. Sličan put prošao je Donat Zeko kao hipohondar Filip, geek i djevac, a najteži je posao imao Stipe Radoja kao kirurg Petar, jer mora glumiti primitivca koji to zapravo nije. Glumcima pomažu zanimljivi, također klaunovski osmišljeni kostimi Sonje Obradović, no diskretni u izvedbi i namjerama, a ključno privlačni kad su posrijedi odore za glazbenike, jedna eskapistička radost čistih, harmonično udruženih boja.
Scena Ozrena Bakotića sugerira unutrašnjost kabaret-kluba, s ponešto apstraktnog slobodnog prostora sprijeda i nadesno publici te je efektna, ali zapravo će bolje pristajati izvedbama u zatvorenom prostoru, koje slijede najesen u splitskom HNK.
Još jedna lijepa novost: obje dakle premijere dramske sa Splitskog ljeta nastavit će najesen život u teatru, Calvino u Gradskom kazalištu mladih, a Bosančićeva u HNK. Publiku će dozvati, ne sumnjamo.