Tena Nemet Brankov, glumica kazališta Gavelle, kći pokojnih glumaca Marine Nemet i Slavka Brankova, zbog očiglednog talenta te sigurne scenske pojavnosti, iako joj je tek 25 godina, sveprisutna je u Gavellinim novim naslovima, pa tako i u premijeri u svibnju, Šovagovićevoj “Cigli” koja se u režiji Kreše Dolenčića izvodi gotovo 20 godina nakon splitske praizvedbe te ratne hrvatske drame.
Tumači Đanu, djevojku glavnog lika Cigle (Filip Križan) koji pokušava izbjeći poziv u Hrvatsku vojsku. Njezin lik solidne, obrazovane, vrijedne djevojke nasuprot je ekscentričnih četvero braće, besposlenih zgubidana koje ona prehranjuje i o njima vodi računa i jedina je njihova veza s vanjskim svijetom dok oni ne izlaze iz gajbice.
Savjetnici i prijatelji
- Rodila sam se godinu dana prije završetka Domovinskog rata i osobno mi je u ovom tekstu najzanimljivije vrijeme koje ne poznajem, na koje me asocira Cro trash glazba. Život je to koji, iz današnje perspektive neobično, jednostavno teče u pristajanju na pomaknutu stvarnost isprekidanu uzbunama za opću i zračnu opasnost, sve dok ne dođe jedan poziv za front.
Kako kaže moj lik: “Rat će pobjesniti, kao što uvijek pobjesni, moj će se život pretvoriti u lopticu ubačenu u grotlo ruleta” - prepričava dojmove o ranom Šovagovićevom tekstu za koji je neizvjesno koliko će se mijenjati zbog izvedbe u Dramskom kazalištu dva desetljeća kasnije.
Nakon što je završila Gimnaziju Tituša Brezovačkog u Zagrebu, diplomirala je 2017. godine kod Kreše Dolenčića i zadovoljstvo joj je što može ponovno raditi s redateljem.
- Đana ima prema 30, igram, dakle, sve starije likove. Iako mi ovaj put nisu dali da igram neku rastrojenicu ili neku luđakinju kao, recimo, u “Ponovnom ujedinjenju dviju Koreja”, moram priznati da nemam ništa protiv igranja mahnitih ili lica s dijagnozom. Glumac, uostalom, dobiva na vlastitom napretku i sa svakom novom reklamom, da ne govorim o angažmanima televiziji i u filmu - razmišlja glumica koja je zahvaljujući obiteljskim glumačkim korijenima “odrasla” u kazalištu Gavella i svi je, kako kaže, nastoje korektno savjetovati, ponajviše Nataša Janjić, Ivana Roščić, Jelena Miholjević, Ksenija Pajić, Igor Kovač i Filip Križan.
- Gavellom vlada jedna disfunkcionalna, brbljava glumačka obitelj tako da je zapravo teško razabrati tko mi je kada i što rekao - smije se Tena Nemet Brankov koju u skorije vrijeme čekaju “Malograđani” ruskog klasika Maksima Gorkog u Gavelli te premijera predstave “Geranium” na Dubrovačkim ljetnim igrama prema hrvatskim književnim klasicima Antunu Šoljanu i Ivi Vojnoviću, kao i treća sezona međunarodno uspješne serije “Novine” gdje se zaplet vrti oko malicioznog političara Ludviga Tomaševića.
Sjećanje na roditelje
Njezin stvarni otac Slavko Brankov umro je kada joj je bilo 12, a majka Marina Nemet kada je imala 17 godina. Baka na koju se u međuvremenu mogla osloniti napustila ju je prvog siječnja ove godine.
- Moj život je grčka tragedija haha... sapunica ili videoigra s dobrim soundtrackom. Da, ponekad se čudim kako sam ostala čvrsto na zemlji nakon svega što sam doživjela, premda mi se u ovom času neke stvari iz prošlosti čine kao događaji iz nekog minulog života. Roditelje pamtim kao dvije najosebujnije osobe na planetu koje su me u to malo vremena što smo proveli zajedno naučile neke osnovne životne stvari koje te nitko nikad nigdje neće naučiti: kako voljeti, kako živjeti, opraštati i biti sretan.
Zato nikad ne bih mijenjala svoje roditelje za neke druge, premda se nerijetko šalim da ću jednog dana izdati knjigu koliko boli stane u metar i 69. Slijedom okolnosti, osokolila sam se prije punoljetnosti na samostalni život i danas mi se čini da sam solo oduvijek. Sve u kući popravljam sama i za to mi nije potreban muškarac.
Imam sreću i privilegij da sam današnju obitelj stekla sama kroz uski krug prijatelja koji me prati. Imam i stariju polusestru Dunju s tatine strane, živjela je donedavno u Francuskoj, a otkako se vratila radi za Poco Loco, dječje kazalište Renate Carole, eto nećak mi je nedavno slavio 12 godina - kaže Tena Nemet Brankov koja je u ljubavi s glumcem Rokom Sikavicom.
Nismo nadbića
- Voljela bih da se moja kći zove Sofija. Ali no rush… U mojem životu ne postoje muškarci koji nisu glumci, cijeli život hodala sam samo s glumcima i bilo je, na pristojan način rečeno, intenzivno. Muškarci inženjeri? Nadam se da i oni dolaze na predstave - smije se glumica koja nema problema s dobivanjem uloga u teatru i izvan njega.
Još na Akademiji riješila sam sa sobom problem prezimena, ono što prezime sa sobom nosi, dobro i loše. Sve što sam od uloga jako željela sam i dobila. Kad sam bila na audiciji za “Počivali u miru”, redatelj je izgledao posve nezainteresirano, samo je gledao u tekst, no ulogu mi je ipak dao. Kasnije sam shvatila da je već unaprijed bio odlučio da će je meni dati. A za glavne uloge u filmu ima još vremena. U kazalištu bih kao i svatko voljela igrati Ofeliju, ali se okušati i u nekoj komediji - kaže glumica koja je 2016. za ulogu u filmu “Trampolin” dobila Zlatnu arenu za sporednu žensku ulogu, a najviše komplimenata dobiva od, kako kaže, “civilaca”.
- To su bizarno sročeni komplimenti koji se pojave na društvenim mrežama ili mi ih uputi netko iz publike nakon predstave. Izbrisala sam Facebook, malo mi je previše nudio slova, mišljenja, svađa, tako da sam sad samo na Instagramu koji me manje uznemirava usred prokletstva društvenih mreža - kaže glumica koja na Gavellinom repertoaru igra u “Steli poplavi”, “Pijanima”, “Ponovnom ujedinjenju dviju Koreja”, “Sjećanju šume”.
- Glumim uglavnom s lakoćom i to mi je terapija u kojoj ispuštam filtrirane emocije. Glumci jesu privilegirani i najsretnija sam kad nekome svojom predstavom uljepšam večer, no nisu, s druge strane, nadbića samo zbog toga što prenose publici emocije i tjeraju je da misli i osjeća - zaključuje glumica.