Pamtim kako mi je prijateljica prije nekog vremena spomenula Mohameda El Khatiba i njegov kazališni kolektiv Zirlib. Gledala ih je u Belgiji, vratila se tu večer kući zaintrigirana pričom koja na prvu postavlja pitanja o ksenofobiji, naciji, a zapravo tjera da se čovjek zagleda u sebe sama. Zasramila se, pocrvenjela pred samom sobom, iskreno je pričala da je gledajući predstavu u sebi oćutjela predrasude za koje nije ni pomislila da ih ima.
Prebacila sam usred razgovora vezu na zvučnik, a na mobitelu, dok mi je još prepričavala neke od scena iz predstave, krenula googlati tad posve mi nepoznato ime autora. "El Khatib? Jesi rekla El Khatib? Našla sam jedino nekog nogometaša", prekidam je u pola rečenice. "E, to je taj! Baš taj", odvraća na moje...