Mani Gotovac: 'Diram u neke svetinje. Najradije bi me zato spalili. Kao vješticu'

Neokrunjena je kraljica hrvatskog teatra. Bistra, brza, intrigantna, zrela, beskompromisna, namjerno konfliktna... ako treba. Mani Gotovac. Rođena je kao Julija Birimiša. Piše, viče, bori se, režira, upravlja, sve u cilju što boljeg kazališta. Ima neprijatelja. Izgleda kao lavica, rođena je škorpionka. Nosi naočale, operirala je svoje plave oči. Rodila je dvije kćeri, Katju i Anu. Očevi su njeni muževi Pero Gotovac i Željko Senečić. Sad je sama. Zaljubljena? Nakupila je nešto godina, ali je u punoj snazi. Upravo je Dubrovniku gdje vodi dramski program Dubrovačkih ljetnih igara drugu godinu. Napisala je zadnjih godina tri autobiografska romana. Likovi imaju izmišljena imena. Čitatelji nastoje otkriti o kome se radi, naročito tko je - Gorki. Neće uspjeti. Mani čuva svoje tajne. Život žene oduvijek je enigma. U Dubrovniku ovog ljeta sprema Hommage gigantskom Shakespeareu u čast 400 godina njegova odlaska na nebo. “Othello” će imati novog, pravog protagonista, to je - Jago.

Mani je - Manda?

- Makakvi. Ja sam krštena kao Julija Birimiša. Mani Gotovac sam postala. Hoćete li nešto popiti? Imam odličnu domaću šljivu i sok od krastavaca... Što?

Sok od krastavaca. To mora da je strašno...

- Osvježava... Ja ću malo rakije u sok od krastavaca. Rakija liječi.

Samo izvolite... Imate krasne očale. Zašto je okvir bijeli?

- Kad sam počela ćoraviti, a bilo je to jako davno, odlučila sam da će mi očale biti ujedno i - nakit. Imam umjetničku kolekciju svih mojih različitih naočala. Napravit ću izložbu.

Dioptrija je velika?

- Otkrit ću strogo čuvanu tajnu. Dioptrija je bila velika. Napravila sam operaciju. Ja sada sve vidim - bez naočala! Ali, više ih nisam mogla skinuti, navikla sam. Vidim bez naočala, a osjećam se gola bez njih. Ovisna sam o naočalama. Ajde evo, skinut ću ih.

Imate jako lijepe oči, prodorne.

- Plave. Koji put su i zelene...

Izgledate kao neka lavica s plavim očima i ogromnom plavom kosom.

- A, škorpionka sam. Ispod plave boje ima i neka sjedina... Farbam kosu, naravno.

Napali ste me na ulici kazavši da intervjuiram samo muške. Nije istina.

- Jesam. Zato što je većini tog drugog spola, vodećeg i nosećeg spola, muškog, omogućeno da radi, da pokazuje... Takvo je naše društvo. Po mom mišljenju mi smo jedno od najkonzervativnijih društava danas u Europi. Apsolutno. Na temu žene sam stoga puno gradila u svom životu, u knjigama, u kazalištu. Kako postojati i postajati ženom u konzervativnom društvu...

Kad se postaje ženom?

- U trenutku kad se zaista zaljubiš. Kad ljubav postane pitanje života i smrti. Zatim postaneš majka, pa i baka. Biti žena u Hrvatskoj? Nema ništa teže na svijetu.

Vjerujem. Usput želite i jednakost pa vam je još teže?

- Tako je. Neki dan sam slušala Margarethe von Trotta, u HNK. Ja nisam feministkinja. Ja jesam feministkinja kada se govori o pravima žene. Ali, ne zamišljam svoj život bez muškarca. Šta bih ja bez muškog roda? Slažem se s Von Trotta.

Zadnje vrijeme ste malo utihnuli?

- Vrlo točno kažete. Jesam. Dva su razloga. Nakon četiri knjige romansirane autobiografije, izašao mi je prvi roman u ovoj dobi života. A nakon reakcija čitatelja pomislila sam, Bože moj, pa trebala sam cijeli život - pisati, a ne bavit’ se teatrom. Pisanje mi je donijelo stvarno zadovoljstvo. I - najveće moguće muke. Odlučila sam napisati još jedan roman. Pa još jedan.

Koliko traje pisanje jednog romana?

- Meni četiri godine. Moram sve stići napisati dok sam živa. Zato svaki trenutak posvećujem toj mogućnosti. Pišem. Zato sam se povukla. Drugi razlog je dijametralno oprečan: mislim da je ovo posljednja godina što se bavim teatrom. Vodim dramski program na Dubrovačkim ljetnim igrama. No ispričat ću vam jednu zgodu... Angel Miladinov, kojeg sam obožavala, radio je s vama, Šiljkom i Zmazekom emisiju uživo na terasi Kneževa dvora. Ja sam vodila press i pozvana sam u emisiju. Imala sam tremu, kao uvijek. Bila je 1971. Obukla krasnu roza antico haljinu, šminkala se iznad lavaboa, krasnog starinskog - kao što je sve u Dubrovniku. Gledala se u špigl, već malo ćorava. Kasnila sam, naravno. U trenutku - ja nagnuta pred špiglom - najednom mi se lavabo sruči pred noge i haljinu. Nije me ranio, na sreću. Zabolila me noga, ali otrčala sam na terasu, u emisiju. Sve zaboravila i ponosno govorila o teatru. Bilo je to divno, a boljelo je.

U toj istoj emisiji je bio i Miko Tripalo...

- Je, bio je.

Bila je to slavna emisija. Poslije su me napali, riječima...

- Zašto?

Jer sam pitao Tripala: smeta li vam što vas policijski tjelohranitelji u stopu prate? On odgovori: ‘Ne smeta mi, ali ne znam je li me čuvaju ili me slijede?’ Bilo je to ljeta 1971. Prije Karađorđeva...

- Sjajno pitanje i genijalan odgovor. To je Miko Tripalo. Bio je suludo hrabar čovjek.

Što mislite, kako će vas pamtiti povijest?

- Nikako. Neću ući u povijest.

Za neke svoje poteze plaćali ste cijenu? Opalilo vas je koji put?

- Ooohoho... itekako. Ako ćemo govorit’ u Hrvatskoj, mogu reći da pola onih koji me znaju - mrze me neizrecivo. Najradije bi me spalili kao vješticu na Trgu bana Jelačića Bužimskog. Ali ima druga polovica koja me neizmjerno obožava, čemu se ja strašno čudim.

Zašto vas mrze?

- A, čujte, ipak diram u neke svetinje. Ako napišeš knjigu o tome da žena ima pravo biti ljubavnica, da žena ima pravo odlučiti što će sa svojim tijelom, da žena ima pravo prepoznavati vezu između svoga tijela i svoje misli - dirnula sam u opasne vode. Ne samo u Hrvatskoj. Ja sam toga potpuno svjesna.

Dirnuli ste u konzervu i dirnuli ste u Crkvu?

- Točno ste rekli: Crkvu. Ne u Bibliju.

Crkva je institucija, Biblija je književnost...

- Tako je. Ja izazivam, ali sam se s time pomirila još kao djevojčica. Uvijek sam pravila afere i tati i mami. Ja sam buntovno dijete.

Sada buntovna baka...

- Jesam. Ne mogu drugačije. Ne mogu. Ako su svi umjereni i mirni, onda su - mrtvi. Svi. Hodajući mrtvaci. To su ljudi koji nemaju petlje, koji se ne usuđuju živjeti. Mene zanima - živjeti, ma koliko to boljelo ili me uveseljavalo.

Boljelo vas je?

- Boljelo je krvavo. I uveseljavalo krvavo.

Borite se protiv mediokriteta...

- Da, borim. Mediokritet je odlična riječ koju koristi moj bivši suprug i moj veliki prijatelj kojeg izuzetno cijenim - Senečić. On ljude koji se ne usuđuju živjeti naziva mediokritetima. Ima pravo.

Koji je bio naslov vaše prve pjesme u Očima?

- ‘Gubim te’.

Naravno. ‘Gubim te’, ‘Fališ mi...’, ‘Fališ mi 2’..., ‘Snebivaš me’...

- Imala sam 17 godina.

Prva knjiga izvan vašeg teatarskog zanata je ‘Fališ mi...’. Stvarno vam fali?

- Da, bolno mi fali i dandanas. Taj, koji nije više među živima. Neću vam reći ime.

Nisam vas ni pitao. Koji će biti naslov četvrte knjige?

- Ne znam.

Zašto ste nam napisali te knjige? Otvorili ste se snažno...

- Da, to jest razotkrivanje. Nisam mislila na čitatelje. Ne mislim ni danas. Htjela sam prodrijeti do nekih svojih, ajmo reći, unutarnjih istina. Bila je neka strast u meni. Ima i izmišljenih trenutaka kako bi se još jače izvukla bit stvari. To je bio nagon.

Studirali ste književnost...

- Kod profesora Hergešića. Ali, nisam koristila naučenu ‘radionicu za pisanje’. Tako je možda radio jedan od najboljih, Umberto Eco, moj prijatelj. Nisam koristila nikakav ‘recept’. Ja nikad nisam skuhala ni ručak po nekom receptu. Nisam ni napravila kazališnu predstavu po nečijem receptu, a nisam ni pisala po receptu. To vam je kao neki stari ormar, zaključan, u kojem je 40 godina tvog života. Najednom ga otvoriš... Nakon toga nema nikoga, hoću biti sama, ne spavam, nema dana, nema noći, nema jutra, nema ručka, isključeni mobiteli... Pišem... u božanstvenom sam stanju. To je moj način.

Što piše u vašem krsnom listu? Manda? Magdalena? Mandaljena? Mani?

- Rekla sam vam: Julija. Julija Birimiša. Otac je bio iz Dubrovnika, odvjetnik. Mama slavna splitska glumica Marija Danira. Ja bih najviše voljela da sam Manda. Najljepše ime. Ali, nisam. Tata i mama, dok su ljubovali, gledali su jedan film u kome je glavna glumica pjevala pjesmu ‘Money, money, kikiriki’. Moj tata je, od tada, moju mamu zvao Mani. Ja sam se uskoro rodila i oni, pod dojmom ljubavi, željeli prozvati mene Mani. Svećenik na krštenju veli: ne može, u svetačkom kalendaru nema ime Mani. Tetka mi je bila krsna kuma, zvala se Julija. Svećenik me krstio - Julija.

Što vam danas piše u osobnoj iskaznici?

- Mani Gotovac. A, mnogi prijatelji, koje sam jako voljela, zvali su me Mande. Mislili su da sam Mande. Lijepo ime. To je predivno pučko ime u Dalmaciji.

Rekli ste da ste uvijek radili ‘afere’. Kad ste počeli?

- Uvijek sam se bunila. U pučkoj školi sam prvi eksces napravila u Francuskom institutu u Splitu, bila sam malešna, imala sam pet godina, mislim. Trebala sam otpjevati pjesmicu-brojalicu ‘Frère Jacques’, mama me lijepo uredila, ja počela pjevati. Odjednom sam stala, utihnula sam, a mama je nastavila pjevati. Užasno me pogodilo što sam prestala pjevati, ta nemoć. Bila sam zločesta, bacala se na rivi, onako krasno obučena u tamnoplavom kaputiću od velura... To je bila moja prva afera.

Jeste li danas zadovoljni svojim izgledom?

- Kako kada. S obzirom na moje godine... eeeej... danas sam više nego zadovoljna. A, opet pomislim, Bože moj, zašto sam ostarjela?

Imamo rok trajanja...

- S tim se valja pomiriti.

Čovjek je, ustvari, ‘Usa e getta’. ‘Upotrijebi ga i baci’, kao papir-maramicu...

- Mi smo to: konzerva koja se otvori, pojede i - baci. Kratak izlet, rekao bi Šoljan. Trebalo mi je puno da to shvatim. Ipak, to je šteta.

Ali, ima nas oko sedam i pol milijardi...

- Da, pa je pitanje je li je zaista šteta?... haahaahaaa... Valja se s pomiriti, bez pobune. S osmijehom...

Bili ste prva žena intendantica kazališta, u Splitu pa Rijeci, prva selektorica Sterijina pozorišta...

- Meni je neizrecivo čudo da je trebalo čekati tako dugo da se to dogodi. No, iz mog Splita su me vrlo brzo izbacili, jedva mi je ‘iscurio’ mandat. Radila sam tamo stvari, za njih, nedopustive. Izbacili bi me i da sam bila muškarac. To pokazuje što je žena značila u ovim našim prostorima.

Jago je glavni lik u Shakespeareovu ‘Othellu’? Vidjet ćemo u Dubrovniku...

- Da. Jago je zločinački um, manipulator nad manipulatorima, superinteligentan. Ne postoji još jedan takav lik u književnosti. Takvu osobu je mogao izmisliti samo Shakespeare. Ja sam mišljenja da nama vladaju manipulatori. U cijelom svijetu.

Volite biti u središtu pažnje?

- Kad bih rekla kako ne volim da se iza mene diže bura - bila bi to laž.

Protagonistica ste... Htjeli ste biti glumica?

- Htjela sam biti glumica. Ali, bila sam zaljubljena, mlada. Moj dečko, Splićanin, bio je protiv toga. Bilo je to na početku studija u Zagrebu. Zbog tog dečka sam upisala književnost, a ne glumu. Bila sam zaljubljena. To je jače od svega. Rođenje, ljubav i smrt. Iznad te tri pojave nema ničega što je važnije. Novac svakako nije. Možeš biti milijarder ili siromah, ali rođenje, ljubav i smrt ne možeš izbjeći. Jače je od nas. Ljubav je krhki spoj dviju samoća. A... nema ništa jače od nje. Samo da ga vidiom, da ga čujem, da se javi s onog svijeta...

Gdje ste živjeli u Splitu?

- U kući Tartaglia. Iza Bellevuea. Svi zajedno. Bake su iz obitelji Čipiko i Tartaglia.

Politika vas je opalila jako... 1973. su vam zabranili javno pisati i objavljivati...

- Jasno, pa bila sam protiv vlasti. Sedam godina nisam smjela pisati u tiražnim novinama. Zabranili su me radi Hrvatskog proljeća. Bila sam proljećar. Bilo je to, za mene, vrijeme poštenja u politici. Živjeli smo u totalitarnom sustavu, a borili se za slobodu Hrvatske. Bilo je teško. I pošteno. Znate, Ustava 1974. ne bi bilo da nije bilo Mike Tripala, a taj Ustav nam je omogućio da, kasnije, stvorimo vlastitu državu. Nedovoljno znamo o našem Proljeću... Zašto se nitko od povjesničara ne usuđuje sagledati tu pojavu? Tripalo je bio čovjek koji nije isticao sebe, ali je najdublje moguće - mislio. I radio. Tito je dopustio taj Ustav... Tripalo se žrtvovao, on je pao, boreći se za Hrvatsku. Da se nije borio bio bi nasljednik Tita. Nije mislio na sebe nego na Hrvatsku.

Imate neprijatelja?

- Više nego prijatelja.

Kako će se zvati novi roman?

- ‘Ćutim te’... Možda. Samo da ga stignem napisati pa onda mogu... otići...

Jeste li ikad nekog istukli?

- Ne. Mene je tukla Marija Kohn na Cvjetnom trgu. Kišobranom. Radi jedne kritike. A, meni je Marija jedna od najdražih žena. Prijateljice smo danas.

Gledate li televiziju?

- Naravno. Najdraža mi je komedija - naša aktualna politika.

Hoćete li otkriti u sljedećem romanu - tko je Gorki?

- Neću. To bi bila izdaja Gorkoga.