Dok se u ostatku Hrvatske kao prkos najavama o četvrtom epidemiološkom valu iznose uspješni turistički rezultati, krajnji jug posebno je zahvatio peti, ali toplinski val čija se "incidencija" kreće između "neizdržljivo" i "potpuno neizdržljivo". Neki su proteklih dana u svojim đardinima tijekom jutra izmjerili 28, a nekim Dubrovčanima se živa u "privatnim" termometrima popela na 35 Celzijevih stupnjeva.
Svaki kamen kao da je po danu kao kolektor upio sunčevu energiju te navečer oslobađa vrelinu ljeta. Tako se hod uličicama u povijesnoj jezgri, koja je bar za jedan stupanj toplija od ostatka Dubrovnika, doima kao hod među rešetkama peći ili bar mikrovalne. Osjećaj sparine pojačava blagi, ali topli fenski povjetarac. Upravo tijekom tih možda najvrelijih kolovoških večeri i ljeta uopće, na igralištu podno najviše tvrđave u sklopu dubrovačkih mira, skrivena od ljudske znatiželje, nastaje predstava ”Glava lava” koja će kao druga premijera 72. Dubrovačkih ljetnih igara biti izvedena 20. kolovoza.
Tehničke pripreme
Nešto prije 20 sati, prije službenog početka probe, jedan dječak iza već postavljene tribine u koš ubacuje loptu, ohrabrujući je to znak života u samoj intimi Grada, daleko od gužvi, koji još pokazuje da ima mladosti odnosno nade u Gradu iz kojeg sve više iščezava život. Uskoro utihne i ubacivanje lopte, povlači se i posljednji košarkaš, a igralište ograđeno visokom ogradom prepušten je dramskoj umjetnosti.
Tehničko osoblje provjerava opremu, postavljaju se kablovi, miču se sve eventualne smetnje, a onda malo se prije 20 sati počinju okupljati i glumci. Vode se razgovori, prepričava dan, traži se voda, suše majice mokre od znoja. Pogled na povijesnu jezgru je očaravajuć. Posljednja predstava koja se ovdje igrala na Igrama bila je "Odbrojavanje - na piru s Držićem i Nalješkovićem" prije tri godine, tada u režiji mladih redateljskih nada Lee Anastazije Fleger, Marine Pejnović i Hrvoja Korbara.
"Glavu lava" režira Aida Bukvić kojoj je ovo prva režija na Igrama, asistirala je Jiřiju Menzelu prilikom njegovog postavljanja komada ”Nemoćnik u pameti” izvedenog 1999. "Glava lava" nastala je po knjizi, romanu prvijencu Ivana Salečića, te prati suvremeno vrijeme i peripetije oko kupnje stana, a okreće se prošlosti, preciznije, 17. stoljeću, baroku i obitelji Gundulić. Stoljeće je to kad je Dubrovnik doživio i najveću katastrofu - Veliku trešnju 6. travnja 1667. koja je s lica zemlje izbrisala čak polovinu tadašnjeg stanovništva. Dramaturgiju i adaptaciju potpisuje Marijana Fumić, kostimografiju Mirjana Zagorec, svjetlo Martin Šatović, glazbu Marko Market, a scenski pokret Blaženka Kovač Carić.
Odabir prostora
U predstavi igraju: Amar Bukvić, Iva Kraljević, Jadranka Đokić, Dražen Šivak, Branimir Vidić Flika, Maro Martinović, Doris Šarić-Kukuljica, Romano Nikolić, Marin Klišmanić, Gloria Dubelj i Veronika Mach. Dok se ovog ljeta na Lovrjencu reprizno vratio danski kraljević Hamlet kojeg je utjelovio Frano Mašković, a prekoputa, u parku Gradac Držićev "Grižula" s Ozrenom Grabarićem u naslovnoj ulozi, "Glava lava" već sad je ali doslovno, jako puno skalina iznad njih.
- Ovaj sam prostor odabrala zajedno sa scenografom Ivom Knezovićem. Kad smo pročitali roman, zaključili smo da bismo htjeli imati prisutan kamen odnosno zidine i da je to nešto što je upisano u romanu, ta "zaključanost", "zatvorenost" likova u Grad... S druge strane, kad sam došla ovdje, svidio mi se pogled na Grad, zapravo, ovo "disanje" s Gradom, nije toliko zatvoreno kao što je Lovrijenac ili neke druge lokacije, a opet ima mogućnost da se razigra, imamo dva prozora ovdje tako da mogu "glumiti" kuću, stan koji je Ivan kupio. Tu je i faktor izoliranosti od ostatka gradskog života, turista i nismo tada znali da će ga biti u ovoj mjeri, nismo se ni mogli nadati u tom trenutku, ali mislim da smo dobro izabrali, objašnjava redateljica te dodaje:
- Ovo je možda jedan od najljepših pogleda na svijetu, nismo mogli ljepši odabrati. Zaista mi bude žao da ne počinjemo predstavu u ovaj sumrak, u ovaj "zlatni sat", što bi rekli filmaši jer je zaista prekrasan pogled i prekrasno je svjetlo. Naravno, kad padne mrak, neke se druge stvari otvore, ali uvijek dođem tu malo ranije pa se malo napunim ovim pogledom, priznaje redateljica.
Nenamjerna buka
Vlada tišina, ništa ne ometa koncentraciju, a prije probe samo su se čula crkvena zvona, buke nema, a bilo je prijašnjih dana.
- Par puta je malo smetalo, nije to neka namjerna buka, međutim, volim reći da je to "dubrovačka buka" gdje nekad ne znate gdje je njezin izvor. Jedan dan smo imali kino pa je bio neki film, neki dokumentarac, mislim da je to bio Gabriel Byrne, dosta nas je to ometalo, ali Bože moj! Moramo se nositi s tim, samo se nadam da toga neće biti u vrijeme izvedbe i da će ipak biti nekako malo tiše, govori Bukvić.
Ovako na otvorenome nisu samo visoke temperature otežavajuće okolnosti, dramski umjetnici moraju biti glasni i razgovijetni.
- Vjetar zna biti problem, kad ga nema, glumci se dobro čuju. Nadam se da do kraja mjeseca odnosno do kraja izvedbi neće biti jačih vjetrova jer nosi stvari, a za glas nismo baš u najidealnijoj poziciji tako da će, ako bude vjetra, biti borbe. No, glumci su pripremljeni za ove ekstremne uvjete, kao i tehnika koja je spremna za sve moguće nedaće, izazove i nepredviđene okolnosti. Neki su na Igrama godinama i znaju što je izazov rada na Igrama, uvjerena je redateljica.
Bez obzira na sve, ambijentalnost je zaštitni znak Dubrovačkih ljetnih igara.
- To je zapravo dubrovačka osobitost, mislim da je jako malo mjesta koji zaista imaju toliko lokacija, toliko mogućnosti ambijentalnog teatra. Mi ih, naravno, imamo tu po obali i to je bogatstvo koje treba sačuvati, upozorava Bukvić.
Nekoga koga neprestano zovu za onu ili ovu sitnicu, predmet ili savjet jest rekviziterka Kaća Carević koja je najstarija u cijelom timu, a bome i na Igrama. Ona je jedno od prepoznatljivih festivalskih lica. Šali se da "samo vještice znaju" kad je počela raditi na Igrama. Onda se sjetila, od kraja 60-ih, najprije je radila kao šaptačica i inspicijentica, a od 2002. aktivna je kao rekviziterka.
Glasni i razgovijetni
Mladi glumac Romano Nikolić isto je član Festivalskog dramskog ansambla, a navikao se na sve izazove dubrovačke ambijentalnosti i dubrovačkog ljeta.
- Uvjeti su isti kao i svake godine, a s Aidom je predivno raditi jer je smirena redateljica koja stvarno jako puno prostora i detalja posvećuje glumcu. Za mene je ovo jedna posve drugačija uloga nego što sam dosad radio, jedan drugačiji mrak i dosta velika agresivnost u odnosu na ono kakav sam ja privatno (smijeh), ali vidjet ćemo uskoro kako će to biti, veli Nikolić.
Dok su jedni na sceni, drugi stoje kraj tribina i čekaju svoj red. I stajanje na jednom mjestu na ovim temperaturama čini se kao najteži fizički napor jer se znojenje ne može izbjeći ni zaustaviti. Na svoj red tako čeka i Marin Klišmanić koji je posljednjih godina čest gost u Dubrovniku.
- Nije mi ovo novo, s Aidom sam već radio na Akademiji i uvijek je vrlo ugodno, mirno je, nikad nikakav pressing, pritisak. Glumac se uspije posvetiti svom istraživanju, nema rada na prišu, a glumci su super - kaže.
Tim kreativaca pod okriljem veličanstvene Minčete i pod pritiskom iscrpljujućeg dubrovačkog ljeta odrađuje lavovski posao.
