Nakon dvije godine pauze, zbog korone i smrti osnivača Festivala, glumca Nenada Šegvića, ovogodišnji Međunarodni festival malih scena u Rijeku dovodi devet predstava iz Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske.
Za Festival je zadužen Jasen Boko, dugogodišnji suradnik i selektor Festivala u čak pet izdanja.
Ovaj splitski pisac, dramaturg, novinar, selektor raznih festivala, predavač te dobitnik Kiklopa za najbolju knjigu publicistike u Hrvatskoj predstavlja program Festivala te daje uvid u temu koja čini okosnicu ovogodišnjeg programa - obitelj.
"Ovogodišnji Festival označuje povratak intimnoj, komornoj drami, koja ulazi u srž temeljne socijalne forme - obitelji te se udaljava od velikih svjetskih problema".
U fokusu su, otkriva Boko, disfunkcionalne obitelji.
"Festival se bavi ljudima koji bi trebali biti bliski, ali čiji je svijet naseljen demonima preljuba, prevare, odsutnih očeva, potrage za smislom…Prema Tolstoju: "Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način " stoga ovogodišnji Festival donosi široki dijapazon različitih oblika nesretnih obitelji", objašnjava te nastavlja:
"Odabrane predstave imaju različite pristupe problemu obiteljske intimnosti. Krležina "Agonija" otkriva mračne strane ostataka nekadašnje bračne ljubavi, "Disanje" Olje Lozice propituje odnos sestara, "Moj Muž" makedonske spisateljice Bužarovske baca svjetlo na intimu ljubavničkog odnosa, ali bez muške strane, dok Schmittove "Enigmatske varijacije", u redateljskoj studiji Neve Rošić izostavljaju izravno prisustvo ženske strane. "Klinac" Mikea Bartletta u ljubavnom odnosu prepliće čak tri strane u složenoj emocionalnoj i seksualnoj dvojbi, "Kellyjeva Obitelj", jednog od najtalentiranijih domaćih redatelja mlađe generacije Ivana Plazibata istražuje temu obiteljskog nasilja, a Gavellin "Hotel Zagorje" govori o ratu iz ženske vizure te propituje poziciju žene u obiteljima kojima nedostaju očevi. "64" Tene Štivičić bavi se dramom koju prolaze brojne suvremene obitelji: problemom začeća, koji postaje dramsko sredstvo propitivanja kvalitete emotivnih odnosa para. Festival završava kazališnom adaptacijom jednog od omiljenih jugoslavenskih filmova "Sjećaš li se Dolly Bell", koji predstavlja odrastanje u jednom vremenu koje smo danas skloni vidjeti kao romantično".
Zajednički nazivnik svih navedenih predstava je glumačko umijeće, zaključuje Boko.
"Kad se iz kazališta eliminiraju bogati vanjski, dizajnerski elementi, kad se scena ogoli, kazalište ostaje na onome zbog kojega je i nastalo: glumcu/glumici i njegovoj umjetnosti. Ovogodišnje festivalsko izdanje posvećeno je upravo glumcu koji je i stvorio ovaj Festival: Nenadu Šegviću". Festival završava 8. svibnja proglašenjem nagrada, a ona glavna, za najbolju predstavu u cjelini od ove godine nosi Šegvićevo ime".
U 26 festivalskih izdanja riječkoj i hrvatskoj publici predstavljeno je više od 250 predstava koje je gledalo preko 50.000 ljubitelja kazališta.
U konkurenciji su, osim hrvatskih, predstavljene produkcije iz čak 20 zemalja. Gledali smo predstave iz Austrije. Belgije, BiH, Velike Britanije, Bugarske, Crne Gore, Češke, Rusije, Finske, Gruzije, Italije, Letonije, Litve, Mađarske, Makedonije, Njemačke, Poljske, SAD, Rumunjske, Slovenije, Srbije i Švicarske.