Večeras će u zagrebačkom HNK biti praizvedena drama “Gdje se kupuju nježnosti”, poetski tekst, prva drama Monike Herceg, autorice koja je zadnjih godina poezijom uspjela otvarati vrata i prostore tamo gdje se lako ne stiže niti jednostavnijim proznim rečenicama, kamoli relativno hermetičnim autorskim poetskim rukopisom. Monika Herceg je prošle jeseni pobijedila na natječaju za domaći dramski tekst koji je inicirala nacionalna kazališna kuća, prvom takvom nakon pola stoljeća, a na koji je stiglo 166 dramskih tekstova.
"Gdje se kupuju nježnosti" priča je o nasilju koje se, izgovoreno i neizgovoreno, učinjeno i naslućeno, generacijama prenosi kao popudbina s kojom iz obitelji kreneš u život i širiš dalje. Drama prati tri generacije žena u seoskoj sredini, vazda sirotinjskoj, koja se teško oporavlja od posljedica rata, još teže od posljedica patrijarhata.
Jak materijal
Dramu režira Rene Medvešek.
“Riječ je o vrlo dojmljivom, poetičnom rukopisu koji nije uobičajeni dramski predložak, već doista jedan vrlo jak materijal za koji je trebalo pronaći odgovarajući koncept koji bi mu omogućio da što je više moguće dođe do izražaja sve ono što smo slutili da u tekstu titra”, kaže redatelj.
“Ostavio me pod snažnim dojmom svojih slika, bljeskova, ispada emocija… To nije tekst koji vas odmah privuče kao redatelja, jer je toliko zbijen, zagonetan i teško dokučiv te ga nije lako odmah scenski imaginirati. Ali me se prvenstveno dojmio kao čovjeka, u svojoj iskrenosti, kao vrlo autentičan, istinit iskaz o isprepletenosti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u onome što predstavlja tajnu jedne osobe i njezina nastanka.”
Središnji lik drame je kći, u drami naslovljena tek s K, ona pretresa, gleda živote svoje bake i majke, u nelagodi preispituje koliko joj vlastiti život počinje sličiti na te nemile joj živote žena uz koje je rasla.
Redatelj je odlučio da lik kćeri uprizore tri glumice Lana Barić, Jadranka Đokić i Daria Lorenci Flatz.
“Taj tekst u sebi ima više različitih perspektiva, nositeljica radnje je 'izlomljena' osoba, pogledi koje ona dovodi u interakciju pripadaju različitim razdobljima njezina života i različitim dijelovima njene osobe. To za poetskiniskaz nije neobično, ali u dramskom uprizorenju takvu višeslojnost nije lako zadržati na okupu. Zato sam mislio da bi tri glumice u jednoj ulozi bio dobar način da takvu osobu prikažemo u njezinoj razjedinjenosti”, kaže Medvešek.
Drama pripovijeda na koji se način traume prenose transgeneracijski, s baka na mame, s mama na kćeri, kako se šire krugovi, kao kamenčići bačeni na površinu vode.
Patrijarhat
“Konkretno u ovom tekstu riječ je o ruralnoj sredini i ženama, jer žene su zadnjih desetljeća bile možda i najveće žrtve tih transgeneracijskih prijenosa, trpjele nasilje, usred siromaštva, za ratova i nakon ratova podizale djecu i to sve u patrijarhalnoj sredini koja se na selu još ni danas ne propitkuje, čija se patrijarhalnost ne mijenja”, kaže Monika Herceg.
“Tekst pripovijeda što nasilje kroz generacije radi ljudima, i ovim novim generacijama koje se danas ipak žele izboriti za nešto drugačiji život. Izboriti se za nježnost koja je u generacijama prije njih bila luksuz, jer na ovim smo prostorima u kratko vrijeme imali više ratova, PTSP, veliko siromaštvo, ljude koji su ostali bez domova… Što je to ostavilo u ljudima, koje su posljedice toga za djecu koja odrastaju u tima nasiljem razaranim obiteljima?”
Autorica se pita imaju li mladi ljudi snage izboriti se za nježnost za koju osjećaju da im treba… ”Ako nas netko nije učio, tko nas sad tome može naučiti, gdje mi to možemo dobiti da bismo mogli davati dalje?”
Predstava je od prve do zadnje minute probe, kaže redatelj, nastajala pod maskama. “Raditi predstavu pod maskama, s prekrivenim licem i ustima, to je kao da recimo skijaši voze slalom bez štapova ili zavezanih nogu - mislim da je pravi pothvat da smo dva mjeseca koncentrirano odradili cijeli proces usprkos svim preprekama i nepogodama”, govori Medvešek.
“Činjenica je da je gluma kao sport, to bude i fizički naporno, a stalni manjak kisika je bio baš otežavajuća okolnost na koju se, iskreno, nisam nikad navikla. Ali, pristaneš, jer moraš, takve su mjere”, kaže Daria Lorenci Flatz.
“Sam tekst je težak, lijep, drugačiji, pokušavaš od njega napraviti neki dramski tekst. Nisam nikad nešto slično radila, ne znam ni da sam slično gledala. Mislim da smo se dobro probili kroz sve to, da smo došli do rezultata koji je nama drag za igranje, da smo izbjegli psihološki realizam, i da će poruka doći do ljudi, ne s ciljem da ih težinom ovog teksta ubiješ i zgaziš, već da podijeliš emociju.
Nismo predugački, trajemo sat i pol, zgusnuto je, temperamentno, ima na neki način lijep kraj, daje nadu da nas sudbina, kako god bila teška, ne mora do kraja odrediti kao ljude, da je puno toga na nama samima. Općenito mislim da nema smisla ijednu nesreću ispričati ako ne postoji neki poučak, jer svatko ima svoju nesreću, toliko je nesreća oko nas da se uvijek pitam zašto bi netko išao u teatar gledati neku nesreću. Zadaća teatra nije da ponudi odgovore, ali jest da ljudima ponudi, odškrine neka vrata…”
Pomicanje termina
Medvešek, donekle, rad na “Gdje se kupuju nježnosti” uspoređuje s radom na predstavi “Najbolja juha”.
“Svojedobno, kad smo radili 'Najbolju juhu' Vlade Kristla, na temelju knjige koja je nastala na temelju intervjua vođenog s Vladom Kristlom, i to je bio proces koji je zahtijevao dramaturške i redateljske zahvate koji bi izlomljenosti predloška omogućili odgovarajući scenski život.”
Makar je praizvedba planirana u tradicionalnom terminu koji je u HNK na kraju prosinca rezerviran za dramsku premijeru, pomaknuta je za dva tjedna jer bilo je umjetnika koji su završili u samoizolaciji, potres je glumce otjerao s jedne od proba…
“Bilo je teško na tim probama s maskama, na distanci, raditi po takvom tekstu koji je jako intiman, izašao baš iz iskrene utrobe, takav emotivno težak tekst raditi u tim uvjetima”, komentira Nina Violić pa nastavlja: “Monikin tekst je jako pankerski, divljački tekst, ona se na divlji, intiman način obračunava sama sa sobom. Igram mamu, to je jako zanimljiva uloga, jer su u njezinoj poeziji majka, baka i otac zapravo posve prizemljeni, vrlo ruralni, krajnje izlaze iz nekog našeg podneblja, smješteni upravo u taj dio Hrvatske koji je sad stradao u potresu, njihov jezik i emocije i prirodna inteligencija su jako utemeljeni u narodu.
Monika tu autentično povezuje pjesništvo s nečim što je potpuno ruralno, potpuno prirodno i organski. Zanimljivo mi je bilo istraživati prostore tog organskog u sebi, svi ženski likovi u ovoj drami imaju muški princip, pogotovo mama, neku grubost, neku bazičnost. One su baš kao neki arhetipski muški borci za život.”
Predavši jednom tekst u ruke HNK-u, Monika Herceg nije više sudjelovala u nastajanju predstave, nije išla na probe. Kako se osjeća pred praizvedbu?
“Emotivno me je pomalo i strah, taj tekst mi je jako bitan, dio je mene, sigurno ću se ja tamo i rasplakati, bit će mi emocioanalno zahtjevno, ali se u isto vrijeme i jako radujem.”
Potres na probi
Kaže da je zaključila da je pametnije da piše negoli da “gubi vrijeme smetajući na probama”. “Jer što ću ja njima govori kad oni znaju bolje negoli ja. I frizerku pustim da me ošiša, jer ona zna, a ne ja, doktorica zna zašto se moram cijepiti, a glumci i režiseri znaju kako napraviti predstavu. Da sjedim na probi možda bi meni bilo nešto neobično, možda bih imala kakvu primjedbu, promašenu, jer redatelj i glumci imaju neki svoj kreativni proces kojem treba dati i vrijeme i poštovanje.”
Pjesnikinja, govoreći kako je pisala svoju prvu dramu, kaže: “Vodila sam se time da mi je najbitnije dati emociju u dramskom tekstu, pa tek onda, kasnije, sam slagala strukturu, dijaloge, pokušavala napisati te neke dijelove koji bi tekstu dali dramsku formu. To je dosta hibridan tekst. Kako je rekla Daria Lorenci, to je poezija koja se može izvoditi na sceni. To su drame kakve bih ja voljela čitati, zato mi je bilo bitno tako nešto napisati, ne dopustiti da pišući dramu izgubim svoj pjesnički identitet. Mislim da poezija može puno napraviti, pogotovo na sceni, da to ne treba zanemariti, da nas ona može emotivno jako prodrmati kad je stavljena na pozornicu, kad ima takvu vrstu kontakta s publikom.”
Autorica u razgovoru za Jutarnji govori gdje u svojem životu “kupuje” nježnosti: “Isključivo u sebi samoj, najviše ih pokušavam naći kroz umjetnost, kroz odnose koje gradim, koji su drugačiji no što su bili odnosi u djetinjstvu, kroz odnos s partnerom ili prijateljima. To su odnosi koji mogu njegovati tu nježnost u nama, dati joj da proklija, a ta nježnost je ono što možemo davati dalje. Nismo osuđeni na našu primarnu obitelj, imamo pravo i možemo potražiti zamjensku obitelj, to je mjesto gdje možemo klijati, dobivati nježnost i ljubav koja nam treba i na koju, moguće, nismo naučili.”
Baku glumi Mirta Zečević, a Filip Vidović igra Sina. Ulogu Oca tumači Igor Kovač, novi član Ansambla HNK u Zagrebu.
Dramaturginja je Jelena Kovačić, scenografkinja Tanja Lacko, kostimografkinja Doris Kristić, kompozitor je Zoran Šćekić, oblikovatelj videa je Ivan Marušić Klif, a svjetla Aleksandar Čavlek. Uživo na sceni glazbu izvode Zoran Šćekić, Nenad Sinkauz i Pavle Jovanović.