Kad bih iz ruskog opernog repertoara morala izabrati samo jedno djelo bila bi to bez dvoumice " Pikova dama" Petra Iljiča Čajkovskog. Doslovce genijalno uglazbljena pripovijetka Aleksandra Sergejeviča Puškina najsnažniji je psihogram ljudske slabosti, poroka i ludila koji vode u propast čovjeka a on u nesreću i smrt zbog hazarda povlači i druge.
Za ovu operu simfonizirane glazbe i teških vokalnih zadaća nužna su uz sposoban orkestar i majstora dirigenta dva temeljna preduvjeta: savršeno sposoban dramski tenor za lik okorjelog kartaša Hermana i mezzo demonske naravi stare grofice zvane Pikova dama. Predstava riječkog Hrvatskog narodnog kazališta " Ivan pl. Zajc" izvedena u sklopu projekta Opera Zagreb festival s tim se pretpostavkama pokazala u raskošnom svjetlu vrhunskih dosega današnje hrvatske glazbene scene.
Već sama činjenica prisutnosti danas 80-godišnje primadone Dunje Vejzović kao umjetničke voditeljice, koredateljice i interpretkinje naslovnoga lika, obećavala je poseban doživljaj. On se i dogodio u realno malom ali simbolički najvažnijem liku Grofice, zlokobne starice koja sve konce drame skriva u tajni navodno dobitnih karata za kojima žudi postupno a do kraja i potpuno rastrojeni Herman. Dvije Grofičine scene, prva u kojoj se prisjeća slavne mladosti i zanosno pjevuši interpoliranu ariju iz stare opere Andréa Grétryja " Richard Coeur- delion" i druga posve nijema u konačnom zastrašujućem obračunu s nasilnikom koji želi tajnu, doista su remek djela karizmatične osobnosti umjetnice koja je ovaj lik (igrala je Groficu i u mladosti) odabrala za finale svoje bogate karijere.
Posebna je priča Herman bugarskoga tenora Ivana Momirova. Autentičnih dramskih tenora nema ni u svijetu mnogo, a riječki je ansambl imao rijetku sreću.
I dobio sjajnog Hermana. Gotovo neprekidno prisutan na sceni s likom koji zahtijeva bezbroj nijansi propadanja ljudskosti, s prodornim a toplim glasom i srčanom igrom, njegov se Herman bez hinjene strasti pretvarao u lik koji na kraju gubi negativan predznak i izaziva suosjećanje koje možemo osjetiti za umno poremećenog čovjeka. Takvim ga je osjećao i Čajkovski koji je prema zapisima plakao skladajući Hermanovu smrt.
Prevarenu Lizu, grofičinu unuku, koja će Hermanu poslužiti tek kao mamac da bi se domogao tajne karata, besprijekorno je pjevala armenska sopranistica raskošnoga glasa Marianna Martirosyan. I svi drugi vokali bili su zvonki čak i u najmanjim ulogama medju kojima se baš istakla Maša Gabrijele Deglin; Emilia Rukavina u ulozi Poline nastavlja put budućeg blistavog mezza a medju muškim tumačima imponirao je Luka Ortar kao grof Tomski i i naravno izvrstan bariton Davor Nekjak kao knez Jelecki s najljepšom arijom upućenoj Lizi " Ja vas ljublju".
Bez odlično disponiranog orkestra i zbora Čajkovski bi zvučao šuplje pa stoga svi komplimenti dirigentu Valentinu Egelu koji je ostvario i točnost i ugodjaj guste partiture razlomljene na brojne detalje vokalnih suodnosa koji traže veliku senzibilnost i muzikalitet.
Scensko oblikovanje redateljski su vodili Dunja Vejzović i Christian Romanowski. S različitim učincima. Vrlo minimalistička tamna scenografija Romanowskog s čestim prohodima Grofice kao simbola, kao i sve komorne scene poput potresnog prizora na rijeci Nevi u koju se Liza utapa, sugerirale su dramu jasnih naznaka. Za razliku od masovnih scena koji nisu bile uvjerljive. Previše djece, previše kiča u pastorali, previše grotesknog a nepotrebnog baleta, nespretno posložen doček carice a premalo kartaške raspojasanosti u finalu učinili su predstavu poprilično neujednačenom. " Pikova dama" može se naime s bogatom opremom igrati i kao stilski spektakl. No ova je u osnovi zamišljena kao spektakl čovjekove naravi, sudbinske kobi koja ga prati, reljefni sukob dviju potrošenih duša, drama koja vještinom i domišljatošću može izbjeći ili ublažiti površne naznake spektakla. Za njih je možda ponajviše kriv" libretist Modest Čajkovski, brat skladatelja, koji nije htio izbjeći tipične operne zadanosti vremena, a one često mogu zavesti redateljsku maštu. Modest nije slijedio mračnoga Puškina i svojim je intervencijama zapravo napisao libreto za veliku romantičnu operu čije zamke ni Petar Iljič nije u potpunosti izbjegao. Zbog tog nesporazuma nije lako prepoznati pravi unutarnji identitet opere.
No i bez ovih zamjerki riječka " Pikova dama" je u cjelini jako dobra predstava s jednim rijetkim Hermanom i savršenim glumstvenim umijećem velike dame svjetske i naše opere Dunje Vejzović.
