Privatni poduzetnici Vitomira Lončar i Ivica Šimić prijete da će zatvoriti svoje Kazalište Mala scena jer ih uništavaju gradski činovnici koji su im smanjili dotacije pa ih tjeraju u bankrot.
Privatni poduzetnici Vitomira Lončar i Ivica Šimić istodobno su slobodni umjetnici, i to još od kraja 80-ih godina prošlog stoljeća. To znači da im država već otprilike četvrt stoljeća plaća staž i zdravstveno osiguranje jer, eto, nisu nigdje zaposleni, a bave se umjetnošću. Uz staž i socijalno, država Vitomiri Lončar i Ivici Šimiću plaća i telefon, struju, mentalne treninge, vodu, fotokopiranje, benzin, kozmetiku, popravke, ručkove, putovanja na kraj svijeta, sve što se zamisliti može.
Siroti pred bankrotom
Prihodi obitelji Šimić lanjsku su godinu iznosili 1,564.003,66 kuna, dakle otprilike dvjesto tisuća eura. No, oni su i dalje sirotinja pred bankrotom (kojima porezni obveznici uplaćuju za staž i socijalno) jer su, na žalost, u istom razdoblju potrošili čak 1,793.902,86, pa su u minusu više od 200 hiljada kuna.
Reći će tkogod, nisu posrijedi prihodi i rashodi obitelji Šimić nego Kazališta Mala scena. Točno. Prihodi obitelji Šimić zapravo su mnogo veći, jer, osim od Male scene, Ivica Šimić ubire novac i kao ovdašnji rezident ASSITEJ-a, Svjetske zajednice umjetnika za djecu i mlade. Ministarstvo kulture dalo mu je ove godine 250 tisuća kuna, a prijašnjih je davalo 300 tisuća. Taj ASSITEJ koristi isključivo za promociju Kazališta Mala scena. Nikad preko te organizacije ni jedna jedina predstava, osim Šimićevih i ostalih Male scene, nije gostovala u inozemstvu. Što se ASSITEJ-a tiče, drugih dječjih kazališta u Hrvatskoj i nema.
Što je zapravo Kazalište Mala scena? Registrirano je kao umjetnička organizacija, nije u sustavu PDV-a, poreza na dobit, poreza na dohodak... Međutim, ima šest zaposlenih (tako barem piše na njihovim službenim stranicama), među kojima su navedeni i Lončareva, kao direktorica, i Šimić, kao umjetnički direktor.
Budući da je posrijedi ljuta sirotinja, red je da im se pomogne na svaki način. Tako je Mala scena svoj poslovni prostor na adresi Medveščak 2 do prije dva mjeseca plaćala 3 kune po četvornom metru. Sad su pak na rubu bankrota jer će morati plaćati cijelih pet kuna. Također će i ASSITEJ Gradu odsad umjesto tri kune plaćati čak pet kuna po kvadratu, pa više poslovni prostor od devedeset četvornih metara, u strogom centru metropole, u Preradovićevoj ulici, neće plaćati 270 kuna mjesečno nego više od 450 kuna! Da skratimo, u strukturi rashoda Mala scena za najam poslovnoga prostora troši svega 1 posto, a na komunalije 3 posto! Troškovi za radnike lani su pak iznosili 22 posto ukupnih rashoda. Bilo kakav proizvod s visokom dodanom vrijednošću, a uz toliki trošak za proizvodnju i za radnike, san je svakog kapitalista ne samo u Republici Hrvatskoj!
Ali, osim radnika, tu su i umjetnici. Na autorske honorare za njih utrošeno je čak 44 posto svega novca.
Sami sebi basnoslovno
Glavninu toga novca čine zapravo honorari i podmirivanje raznih potreba Ivice Šimića i Vitomire Lončar.
Oni sami sebi isplaćuju basnoslovne svote za polusatne predstavice s jednim ili dva glumca, putuju po cijeloj Hvatskoj i svijetu, i sve to prikazuju kao troškove. Njima, eto, nikad ne ostane dovoljno da si barem sami uplate socijalno.
Evo primjera. Samo za predstavicu “Kamenje”, iz 2011., Ivici Šimiću je za režiju i dizajn isplaćeno 62 tisuće kuna, a Vitomiri Lončar za produkciju 25 tisuća kuna. Premda kao slobodna umjetnica ne smije biti producentica (jer to nije umjetnički posao), Vitomira Lončar je taj novac isplatila sama sebi, i to doslovno. Na desnoj strani ugovora stoji: “Za Malu scenu: Vitomira Lončar”. Na lijevoj: “Autor: Vitomira Lončar”. Iste si je godine Vitomira Lončar isplatila i 30 tisuća kuna za produkciju predstave “Ovca za cijeli život”, premda je još 10. rujna 2010. za produkciju iste predstave Mala scena već dobila 30 tisuća kuna...
Trening za mozak
Samo za ove dvije predstave Vitomira Lončar i Ivica Šimić naplatili su 177 tisuća kuna honorara.
Kazalište Mala scena samo je lani zaradilo 64 posto novca, a država i Grad dali su im 33 posto (plus jeftin poslovni prostor, porezne olakšice, plaćen staž, socijalno...). Odigrali su više od 400 predstava (s glumcem ili dva) za koje su naplatili ulaznice. Porez, dakle, ne plaćaju, jer su umjetnička organizacija. Ide im, dakle, odlično. Prave, po novome, i predstave za djecu od 18 mjeseci, što isto nije jeftino. S obzirom na to da se takva publika ne može koncentrirati na jednu aktivnost dulje od dvije ili tri minute, jedan običan umjetnik mogao bi godišnje napraviti masu takvih predstava.
No, kako bez novca? Jer Grad Zagreb je u ovoj krizi doista postao nemilosrdan prema slobodnim umjetnicima Lončarevoj i Šimiću. Još 2009. uplatio im je 776 tisuća kuna, a lani samo 324 tisuće. Samo za taj novac moglo bi se napraviti pedeset predstava za bebe, ali možda se, eto, neće napraviti ni jedna. Dakako, tu je i novac od Ministarstva kulture, za iste te predstave, no to sve, eto, nije dovoljno da kazalište opstane. Jer da bi opstalo, mora godišnje, primjerice, samo za “trening mentalne snage” Vitomire Lončar trošiti po 23 tisuće kuna, koliko je utrošilo u 2011...