Svuda sam uspio osim u Brinju i New Yorku, kaže s karakterističnom mješavinom ironije i ozbiljnosti Damir Karakaš, jedan od najuspješnijih suvremenih hrvatskih pisaca. Omiljen je u Zagrebu, gdje i živi, pa se tako znalo dogoditi da u istoj večeri u zagrebačkim kazalištima igraju dvije predstave nastale prema njegovim romanima - "Blue Moon" u Kerempuhu i "Sjećanje šume" u Gavelli.
Nešto malo manje voljen, da se poslužimo nadam se jasnim eufemizmom, u rodnome Brinju u Lici. Pogotovo nakon objavljivanja zadnjeg romana "Proslava" koji je toliko razljutio Karakaševe zemljake da je pisac odlučio da više neće ići u Brinje. No, zašto smo odlučili upravo sa 54-godišnjim Karakašem otvoriti novu rubriku u Magazinu? Zato što se njegovi romani prevode, i da nije ove koronakrize, Damir bi obilazio Europu i predstavljao svoje knjige u Švicarskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Srbiji, Makedoniji....
"Blue Moon" u Francuskoj tako opisuju kao „rockabilly rapsodiju u Hrvatskoj 1980-ih”, a ovih dana trebao bi izaći i talijanski prijevod "Sjećanja šume", Memoria della foresta, - s popratnim tekstom Paola Cognettija, jednog od najzanimljivijih novijih talijanskih pisaca kojeg kod nas objavljuje Fraktura. "Karakašev glas u našoj je krvi" - tako glasi Cognettijev apel na naslovnici talijanskog prijevoda koji se autoru "Sjećanja šume" posebno sviđa.
Razgovor s Damirom Karakašem nalik je bujici, pogotovo ako ga dugo i dobro poznajete. Uvijek je to miks privatnih detalja - brižan je otac triju kćeri velikog raspona uzrasta, opservacija o knjigama koje čita - trenutačno ga okupira veliki poljski pisac Witold Gombrowicz, strastvenih opisa stvari koje radi - uskoro u Teatru &td Tamara Damjanović počinje s postavljanjem njegove drame "Avijatičari" - te ozbiljnih komentara na aktualne teme - kako mora da je to paranoiziranje oko covida-19 koji zapravo ne postoji vrlo često znak nečije psihičke slabosti...