Slava čini ljude mlađima no što jesu, što govori o njezinoj želji da nadživi ostalo. Zato se činilo da je kantautor, pjesnik, skladatelj, pisac i romanopisac, esejist i glumac Đorđe Balašević, rođen 11. svibnja 1953. u Novom Sadu - jedan izvor kaže 13. svibnja - mlađi, puno mlađi od nas, od naraštaja rođenog pedesetih. Zato je covid-19 još jednom odnio jednu mladu žrtvu.
Njegova obitelj nekoć se prezivali Balaš, što je djed promijenio u Balašević. Otac Jovan zaljubio se u majku Veroniku u Rasinji kod Koprivnice pa su se poslije rata preselili u Vojvodinu i dobili kćer Jasnu i mlađeg sina Đorđa.
Prvu pjesmu "Otkud muva" napisao je u bolesničkom krevetu. Zatim je pisao prepjeve stranih hitova za radioemisiju "Muzički klub". Poslije gimnazije, od 1972. studirao je zemljopis na PMF-u; 1977. pristupio Žetvi, akustičkoj grupi s kojom je u listopadu snimio tango "U razdeljak te ljubim". Pjesma je postigla veliku popularnost, singl je bio prodan u više od 180.000 primjeraka. Ali, muzičar je namjeravao postati nogometaš.
Početkom 1978. Balašević osniva Rani mraz. S pjesmom "Moja prva ljubav" sudjeluju na Opatiji. Izbacuju seriju hitova i meteorskom brzinom osvajaju tržište. Uoči snimanja "Računajte na nas" pridružuje mu se Bora Đorđević. Poslije dva mjeseca, ljeta 1978., Đorđević napušta grupu te osniva Riblju čorbu. Dva muzičara različitih pogleda na rat, što će se dogoditi deset godina kasnije, zajedno su snovala san o glazbenom uspjehu.
S Ranim mrazom Balašević je izveo epopeju "Priča o Vasi Ladačkom" i još: "Život je more". Pa ipak, 1982. napustio je grupu i krenuo u samostalnu karijeru. I odmah objavio album "Pub" pa s koncertima obišao Jugoslaviju. S iduća dva albuma potvrdit će status zvijezde, a kritika ga je hvalila kao tekstopisca i kao izvođača. Status će potvrditi albumom "Bezdan", donio mu je nove pohvalne kritike i nagrade.
Što je toliko urnebesno u "Razdjeljku" da je Balaševićevoj pjesmi od početka osiguravalo visoku nakladu? Je li to priča o balu nekog baruna na kojem je mladom i lijepom "von Ligenštulu" neka dama uzviknula: "U razdeljak te ljubim,/ svim žarom srca svog,/ jer hoću da poludim/ zbog razdeljka ti tvog". Jasno, pitanje je bilo na kojem se dijelu muža nalazio taj razdjeljak. Mi tinejdžeri i studenti dodavali smo toj pjesmi prostačke asocijacije, jednako kao onoj drugoj, o kukavici koja kuka dok je curici bez dečka muka.
Malo je tko prepoznao pjesnika Balaševića koji je od prvih, najranijih pjesama počeo pisati biografsko-socijalne povijesti i pripovijesti u katrenima. Trenutak kod njega podrazumijeva cijeli, raniji život. Balaševićeve biografske pjesme i tekstovi otpisuju desetljeća iza jednog trenutka, iza rečenice refrena.
Njega je zanimala pozadina, sve ono što se skriva pred svima. Takav je i njegov spomenuti veliki ep u "maloj" pjesmi o Vasi Ladačkom, o čovjeku koji je nekako objedinio nacije i vjere u Novom Sadu, u Vojvodini, na teritoriju u potrazi za ljubavi. Samo je ljubav mogla biti zajednička tema u svakom sokaku, bez nje jest džaba sve drugo.
Balaševićevi hungarizmi i turcizmi nekako podrazumijevaju važnost historije u zrcalu riječi, od kojih se i ona sastoji. U drugoj polovici 70-ih taj je leksik itekako nazočan u javnom, svakodnevnom govoru; dovoljno je podsjetiti na film "Hitler iz našeg sokaka" (1975.) Tadeja ili "Salaš u malom ritu" (1975.) Bauera. U takvoj atmosferi kasaju vrani konji, a njihov se vlasnik opija. Ženidba mu donijela ono što je želio, a nije imao, no pratilo ga prokletstvo: sjećanje na siromašnu dragu. To je bio južnoslavenski i seoski usud sirotinje, od Slavka Kolara, i od "Svoga tela gospodara" do Vase Ladačkog, rijetkog književnog junaka koga je stvorio jedan kantautor. Napokon, seljaci su osmislili imenicu "priženjak" pa glagol "priženiti se".
Od samih svojih početaka Đorđe Balašević bio je raspjevani pripovjedač. Želio je raditi u vokalno-instrumentalnoj grupi, no to mu je bilo teško. 1979. osvojio je "Rani mraz" prvo mjesto na Splitskom festivalu s "Panonskim mornarom". Već sljedeće godine, Balašević je služio vojni rok u Zagrebu; pritom je napisao tekst za pjesmu Zdravka Čolića ("Za tebe"). Zalazio je često u dom obitelji Arsena Dedića, izabrao je srodnu dušu, onoga koji je već prevalio dugi, samostalni put u kantautorskom svijetu. Imao mu je Arsen što za reći, bila su to dvojica velikih, najvećih pripovjedača južnoslavenske i hrvatske šansone.
Na posredan način, Balašević je u osamdesetima postao prorok nadolazećeg rata. Dovoljno je spomenuti singl "Samo da rata ne bude" (1987.) ili album s naslovom "Tri posleratna druga" (1989.). Taj rat koji je naslutio, ubrzo se i dogodio. Objavio je ratni album "Jedan od onih života" (1993.) s pjesmama "zbog kojih biva prešutno zabranjen, i to na većini radiostanica". Zapravo zabranjen mu je rad. I život.
Zbog "antiratnih i pacifičkih stajališta" jedan mesar, njegov susjed u rodnom Novom Sadu, rekao mu je u lice da za njega nema mesa: "Za vas nemamo", prodavao ga je drugima, što je umjetnik izjavio u dokumentarnom filmu Roberta Zubera "Na stanici u Puli" iz 2001., snimljenom u povodu velikog koncerta u Areni 16. lipnja.
Na to se Đole osvrnuo i na koncertu, čini se posljednjem u Hrvatskoj, a nakon pjesme "Ne lomite mi bagrenje". Postao je "izdajnik o svom trošku". No, kako je za njega život istovremeno pripovijest za pjevanje i kratkotrajna šala, tako je i od ratnih dana napravio priču, anegdotu. O glavnom tajniku UN-a Kofiju Annanu, kojeg je susreo kao veleposlanik dobre volje u New Yorku. Obratio mu se 20-ak puta kao "Kofiju" pa je svaki put dobio - crnu kavu.
Nakon rata objavio je deveti album "Naposletku" (1996.), na kojem je "Legenda o Gedi Gluperdi" koju neki čitaju kao "posvetu" Slobodanu Miloševiću; dodao joj "Devedesete". Na istom albumu pjeva "Živeti slobodno". Antiratna je i pjesma "Čovek sa mesecom u očima". Poslije toga objavio je albume "Dnevnik starog momka" i "Rani mraz", kao da zatvara krug i podsjetnik na prve dane umjetničkog stvaranja.
Kantautor se sve više okretao prema pisanju. Prva knjiga Đorđa Balaševića izašla je daleke 1980., nosila je isti naslov kao spomenuta singlica Ranog mraza, koju je objavio dvije godine prije: "Računajte na nas" (1978.). To je zapravo pjevana poezija, njegova prva pjesmarica.
Naslov je ostao svjedočanstvo jednog prohujalog vremena. Ta pjesma bila i jest stvarni zaokret u gledanju na omladinu: "U ime svih nas iz pedeset i neke/ za zakletvu Titu ja spev"o sam stih./ Ne spominjem prošlost ni bitke daleke,/ jer rođen sam tek posle njih".
Ovim stihovima Balašević i Rani mraz otvoreno traže pravo na mladenaštvo, dokazuju pravovjernost što bi ga trebala osigurati: "Sumnjaju neki da nosi nas pogrešan tok,/ jer slušamo ploče i sviramo rok./ Al" negde u nama je bitaka plam,/ i kažem vam, šta dobro znam: računajte na nas".
Pjesnik je podsjetio stare ratnike, da ne velim SUBNOR kad je došlo nekakvo drugo vrijeme. Slično je s pjesmom "Tri put sam video Tita" (1981.). Ti stihovi nastali su između tihih glasina o bolesti doživotnog predsjednika zemlje te njegove smrti pa zatim u sjeni razdoblja vijeća staraca koje ga je trebalo zamijeniti u vrhu federacije.
Usporedno na Zagrebačkom festivalu zabavne glazbe umjesto Večeri šansone stižu Večeri revolucionarnih i rodoljubnih pjesama (1980.). Takve su pjesme svojevrsno iskupljenje za slobodu u tekstovima. To je kontekst.
"Političke" pjesme ispisivali su najveći skladatelji i pjesnici onoga vremena, u svakom slučaju: većina. Koliko god ih izbjegavali, one su bile dio odrastanja naraštaja pedesetih u "crnim" sedamdesetim, poslije "sječe glava" u lovištu Karađorđevo, jednako kao i prve ljubavi. U "Nekim novim klincima" pjesnik podsjeća isto tako na oskudicu u godinama djetinjstva, tada je bio velik događaj dobiti na dar "par mandarina i malog belog zeca".
Zapravo, Đorđe Balašević nas podsjeća odakle dolazimo ("moj deda već dugo ore nebeske njive"). I tko smo. Kao što je "prva ljubav" došla tiho, "nezvana, sama", "skrila se za sva vremena tu negde, u nama", tako dolazi pjesnik Balašević, skriva se tu, negdje u nama.
Prva Balaševićeva knjiga "Računajte na nas" bila je kratka, na samo 56 stranica. Njegove poslijeratne knjige bile su opsežnije i drukčije. U romanu "Jedan od onih života" (2017.) opisao je jesen 1991.: mobilizaciju, ratno ozračje, inflaciju, šverc tipa "kuda idu divlje svinje", raspad zemlje kojoj je pjevao pjesme.
U tome se sadržavao bolni ljudski gubitak što se nije dao izbjeći, niti ga je on izbjegavao. Nije Balašević bio jedini iz 50-ih koji ga je doživio, no bio je među rijetkima koji ga je znao opisati. I opet je nogomet ovdje: protagonist Petraš evocira uspomene iz vremena kad je bio centarfor školske ekipe, prijeti mu mobilizacija, kao što je prijetila Balaševiću, i muči ga neuzvraćena ljubav cure čijem bratu, Mađaru, nastoji pomoći da napusti zemlju. "Panonski mornar" mogao je i umio tek sada dugo stajati za kormilom, za perom.
U idućem romanu, u "Knjizi koje nema" (2018.) javio se, opet jedan drugi pisac, još jedna metamorfoza Đorđa Balaševića; riječ je "o putovanju od šest dana, kroz čudovito lijep primorski gradić Sanpadeo, kreće s Ostrva Smokvi preko Ulice Mačka Koji Govori Ali Neće, penje se na brdo Panšminjon i to na Divojarčev Greben, spušta na Karentinu Pita Bezbradog, prolazi pored Stare Školjkare i Azila Za Ptice Lutalice, da bi završilo na travnjaku pod crveno-bijelim lilihip svjetionikom…". Ovakav opis uvodi nas u fantasy-roman. Uostalom, romanopisac je izjavio:
"Knjiga za decu - nije knjiga za decu, knjiga za odrasle - nije ni knjiga za odrasle, jer mislim... Od početka imam taj problem da ja nešto napišem, a onda to neko odredi žanrovski". I je li, uopće, bitno kojega je žanra dobra proza? U svakom slučaju zanimljivost i emocionalnost njegovih pjevanih biografija, od Ladačkog nadalje, ostala je nazočna u romanima. I ovdje je prisutna ista, trajna ljubav prema nekim novim klincima, bez samosažaljenja i žaljenja.
Ratne strahote i užasi bacili su kantautora Balaševića na muke, a on se uspješno okrenuo prozi. U jednom intervju nazvao se kantautorom, kompozitorom i esejistom; kako god i jednom riječi: bio je umjetnik.
U "Radio TV reviji" objavljivao je kolumne od listopada 1991. do svibnja 1992. Bile su sabrane u knjizi "I život ide dalje... (sve dalje odavde...)" kad se "smirila" situacija u Srbiji, 1997. Napisao ju umjetnik koji nije mogao šutjeti, u čijim je stihovima i prozi stvarnost bila okidač stvaranja.
Nekoliko naglasaka: "Demokratija je sistem u kom i oni koji ne misle imaju pravo na svoje mišljenje. Kod nas takvi imaju i prioritet; Nisam birao saigrače po grbu na prsima, birao sam ih po grbu u prsima, po nekom Našem Grbu, koji se ne skida tek tako, s majicom; I svaka čast svakom, ali nacionalnost je ipak samo jedna romantična stavka životnog formulara".
Nisam spomenuo brojne Balaševićeve poslove i čudesne pjesme: "Boža zvani Pub", "Pesma o jednom petlu", "Lepa protina kći", "Ratnik paorskog srca" i druge. Glumio je u TV seriji "Pop Ćira i pop Špira" -brijača Šacu. Godine 2010. imao je energije za još jedan početak, snimio je igrani film "Kao rani mraz", u kojem je sudjelovala njegova obitelj: supruga Olivera (producentica i glumica) i kći Jelena, asistentica režije, glumili su isto tako kćer Jovana i sin Aleksa.
U svakom slučaju, Covid-19 trebao je biti šala u nekoj njegovoj novoj pjesmi. Ili poglavlje u romanu. Na žalost, odnio je pjesnika koji je zapečatio jednu mladost i njezine ljubavi, a drugima vraćao dostojanstvo. "Pesme su te koje vrede, sve drugo su priče za žutu štampu", rekao je Balašević. I koronavirus je to, nerijetko. Zbogom, sijaču lijepe dobrote.