Lijepa tradicija sjećanja na velike zagrebačke dirigente se nastavlja. Ovaj petak Zagrebačka filharmonija održala je In memoriam Lovri pl. Matačiću, još uvijek najvećem kojeg smo imali. I svijet koji ga je zvao "grand seigneur aus Balkan"! Oni koji ga pamte znaju, oni drugi mogu slušati snimke iz cijeloga svijeta.
A mi smo ove večeri sjećanja slušali Zagrebačke filharmoničare u njihovu najboljem izdanju pod ravnanjem uglednog poljskog dirigenta Antonija Wita. Sjedokosi maestro odabrao je za početak Mozartovu 38. simfoniju u D-duru KV 504, " Prašku", koja je protekla poput bistra potoka s divnim pianima i izvrsnim drvenim puhačima. Bila je to stilski najčišća Amadeusova glazba kakva se u nas baš rijetko čuje. Sjetila sam se prerano preminuloga Vjekoslava Šuteja koji je na pitanje zašto ne dirigira Mozarta jednostavno odgovorio: a ne još, prerano je! Eto.
Uslijedio je gotovo jednosatni Matačićev najdraži autor Anton Bruckner i njegova 6. simfonija u A-duru WAB 106.
Maestrova fascinacija ovim skladateljem donijela mu je sva prestižna Brucknerova priznanja; mislim da bi bio jako zadovoljan i ovom čvrstom izvedbom odličnih filharmoničara i iskusnog dirigenta.
Prije koncerta uručena je nagrada Lovro pl. Matačić Hrvatskog društva glazbenih umjetnika za životno djelo dirigentu Ivi Lipanoviću.
