Najgroznije godišnje doba napokon je za nama, a za ulazak u diskografsku jesen nema boljeg albuma od “With Animals”, druge po redu kolaboracije američkog rock pjevača Marka Lanegana i engleskog blues multiinstrumentalista Dukea Garwooda. Subjektivno, njihova prva suradnja, albuma “Black Pudding” iz 2013. godine nije me baš zacimala, jer Lanegan je uz svoje solističke albume nanizao i nekoliko atraktivnijih kolaboracija, ali “With Animals”, čak i ako je nastao na sličnim premisama, ostavlja bitno snažniji dojam.
Bez sumnje, nadahnut kolaboracionistički album Lanegana i Garwooda, ali i ponajbolji album u njihovim ukupnim opusima, uključivši u slučaju Lanegana njegov proto-grunge bend Screaming Trees i The Gutter Twins s Gregom Dullijem iz The Afghan Whigsa, vokalna gostovanja na albumima QOTSA-e i The Twilight Singersa te suradnje s Isobel Campbell i Soulsaversima. Premda posljednji u nizu, “With Animals” bih svima preporučio kao ulazak u opus i Marka Lanegana i Dukea Garwooda.
Naravno, postoji poduža niska onih koji su kroz glazbu duboko zašli u tminu svoga postojanja, no “With Animals” je toliko mračan i mučan da se čak i najmračnija djela Jeffreya Lee Piercea, Jima Morrisona, Lou Reeda, Leonarda Cohena i Iana Curtisa doimaju relativno zabavnima. Naime, glasom i stihovima Lanegan potragu za smislom, ljubavlju i spasenjem odvodi s onu stranu ogledala koje dijeli život i smrt. Slušatelj ne samo da osjeća ledenu jezu kako mu klizi kralježnicom nego gotovo da čuje i zveket kostiju u nekoj grobnici bez tračka svjetla u kojoj Lanegan kopa po ostacima svog nekadašnjeg života.
To su često radili najmračniji bluzmeni da bi Lanegan s Garwoodom transponirao taj i takav blues u 21. stoljeće kao izazovan kontrapunkt današnjoj glazbi lišenoj bilo kakve potrebe za promišljanjem egzistencije i pomisli na smrtnost iza koje nema beskonačnog svjetla nego samo neprobojna tama iz koje nema povratka. Ili, kako bi to rekao Lanegan u “One Way Glass”, postoji “nešto još samotnije od smrti”. E takvim pitanjima, pa i uzaludnim nadanjima o nastavku života, čak i ako u njega ne vjeruje kao u zaključnoj “Desert Song”, njegov vokal udahnjuje ozbiljnost i istinitost koja bi u rukama manje sposobnih i dojmljivih pjevača rezultirali tek “darkerskim” kičem. Njegov glas gotovo se za svaki stih kači kao nokti i zubi čovjeka kojeg su greškom živoga ukopali u raku pa se iz nje čupa van. Kvaka je u tome da se ta raka u Laneganovom slučaju zove ovozemaljsko postojanje.
Takvim Laneganovim promišljanjima Duke Garwood, za razliku od “Black Puddinga” na kojem je njegova gitara bila tek orijentir Markovom glasu, pruža također minimalističku, no ipak nešto bogatiju glazbenu pratnju sa sporim otkucajima napukle i potmule ritam-mašine, zlokobnih i apokaliptičnih blues akorda električne gitare i prašnjave tapiserije sintisajzera. Stoga, “With Animals” donosi esenciju Lanegana kao pjevača i pjesnika i Garwooda kao glazbenika, prilično usporediv sa “Skeleton Tree” Nicka Cavea & The Bad Seedsa, samo još šturiji i mračniji, time i manje komercijalan.