Da je sopranistica Lana Kos nakon premijere “Traviate” u zagrebačkom HNK dobila odlične kritike, pa i prozvana “jednom od najboljih Traviata našeg vremena” nije nikakvo čudo. Ovo je 30. produkcija te Verdijeve opere u kojoj pjeva naslovnu ulogu - po cijelom svijetu. Kad ju je otpjevala prvi put, 2009., redatelj Hugo de Ana rekao joj je da je odmah u njoj prepoznao “animale da palcoscenico”. Zato je i imala hrabrosti otpjevati je nakon sasvim iznenadnog poziva u Areni di Verona 2011. - bez “prave” probe...
Odrasli sin Adam i suprug Giancarlo del Monaco, svjetski znani operni redatelj - upravo se vratio iz Seoula, gdje je režirao Verdijeva “Atillu” - i sin jednog od najslavnijih svjetskih opernih pjevača, Maria del Monaca, sigurna su luka ovoj 38-godišnjakinji. Iz nje kreće od kontinenta do kontinenta i od uloge do uloge. Lana je žena koja se usudi. I u životu i u karijeri. Zato danas - a još se dobro sjeća kako je sa 17 godina debitirala Kraljicom noći u “Čarobnoj fruli”! - potpisuje ugovore za sve ozbiljnije, a i najozbiljnije operne uloge, pa smo i o tome razgovarale za Nedjeljni jutarnji.
Vaš dan premijere izgleda... kako?
- Godinama uhodani. Dan u kojem postoji samo moja premijera, u kojem se sva koncentracija i, prvenstveno, snaga, vrlo potrebna na pozornici, čuva za premijeru. Za mene je to dan, na prvom mjestu, s puno sna, čak i ako je on zbog premijere pomalo nemiran. Ja sam jako pričljiva, veliki sam veseljak, ali čak i dva dana prije premijere ne razgovaram, samo šaljem SMS-ove... ponekad ste primorani na intenzivan dan i obveze, ali nastojim da to bude samo kad je najnužnije.
Trema?
- Sve više! Jer sve više očekujem od sebe. Na tu temu, još davno, razgovarala sam s maestrom Rostropovičem, kad sam u Boljšoj teatru pjevala Natašu Rostovu u “Ratu i miru”. Ruska uloga, glavna uloga, slavni teatar i Rostropovič, kao povijesna veličina violončela. Tom prigodom je dirigirao - kako ne bih imala tremu! On mi je rekao: “Lanočka, znaš, samo se ‘duraki’ ne boje... ali kad izađeš na pozornicu, budi u muzici do kraja, jer glazba je jedina žena koja te nikad neće iznevjeriti...” Jer ako si u glazbi, ona će ti pomoći. Ako u njoj živiš, onda i preživiš. I, kako govori moja profesorica pjevanja, s kojom radim već 20 godina, Ukrajinka iz Odese Ljudmila Ivanova, “kako tko jede, tako i pjeva”. Pa pazim i na to. Ne možete na salati pjevati Traviatu...
Usput ste naučili i ruski...
- Ruski govorim kao hrvatski. Naučila sam ga u hodu, radeći, kao i talijanski, njemački i engleski. Meni i suprugu je 10 godina da živimo zajedno, zovem ga suprugom jer brak stvaraš kroz vrijeme i odnos, a ne kod matičara, i on jest moj suprug - doma razgovaramo talijanski, tada na talijanskom razmišljam. A sa svojom profesoricom razmišljam na ruskom...
Sanjate li da pjevate?
- Jao... uoči premijere...! Ja sam nekako sve u životu jako brzo napravila. Postala sam majka, s 20., debitirala sam sa zahtjevnom ulogom Kraljice noći sa 17. Kroz mojih 20 godina pjevanja bila sam primorana učiti uloge - brzo! Enormni stres, i iz tog stresa sanjam da sam na pozornici, pjevam, ali ne znam što pjevam, niti znam ijednu riječ... u mukama se probudim.
Što se najgore pjevaču na pozornici može dogoditi?
- Uvijek ista stvar - za vrijeme predstave ostati bez glasa. Meni se, na sreću, nije dogodilo u mojih 20 godina. A dogodilo se, velikim imenima... Domingu, Villazónu u Metropolitanu, u “Luciji di Lammermoor” i - stane predstava. Ne možete više ni šaptati, kamoli pjevati! Jednom sam bila u publici u veronskoj Areni kad se to dogodilo mom dobrom kolegi, s kojim sam puno pjevala... i to je sve ljudski, ali je strašna trauma.
Debi sa 17, zbilja rano.
- Maria Callas, ikona, debitirala je sa 18... ali prije je to bilo normalno, da je pjevač s 20 godina uveliko na pozornici. Je li ona i moja ikona? Izuzetno je cijenim, mogu se samo pokloniti, ali meni je najveća pjevačica ikad rođena, s najsavršenijom pjevačkom tehnikom Montserrat Caballé. A nije bez razloga Maria Callas, sa svojim teškim karakterom, poklonila Montserrat Caballé svoje naušnice i divila se njenoj “Normi”.
U Varaždinu ste, srednjoškolka, želite postati glumica, a pjevanje počinjete učiti da biste kao glumica bili što kompletniji... U kojoj ste se to glumačkoj ulozi vidjeli?
- Hm...! Dobro pitanje. Ne znam baš da je određena uloga, ali ja sam odrastala na Opatovini gdje su bile predstave Histriona, sjećam se Barunice Castelli Ene Begović, u Varaždinu smo imali glumačku družinu, pripremali Molièrea...
S 20 ste postali majka, baš u vrijeme kad ste morali najviše raditi na sebi, ali uspjeli ste.
- Imala sam dvije opcije. Ostati u Zagrebu i završiti Akademiju, druga - prihvatiti poziv Bavarske državne opere u Münchenu i ostati ondje kao solistica. Izabrala sam drugo, sigurno teže rješenje, lakše bi bilo ostati uz obitelj, školovati se i čekati da mi se otvore neka vrata. Procijenila sam da je važnije ući na ona vrata koja su se baš tad otvorila - a moj Adam je imao samo dva i pol mjeseca. On i ja smo otišli u München, potpisala sam ugovor u Bayerische Staatsoper, i napokon smo ušli u stan koji sam unajmila. Zadnjim novcem, da i to kažem. To je najveća trauma mog života - stan je bio potpuno prazan. Nisam imala ni kuhinju, ni frižider, ni lampu, ni žarulju. Nema u tom životu bajke, ali je moguće, uz veliku žrtvu. Dva sata prije probe nosite dijete od 12 kila doktoru jer ima temperaturu, on plače, vi plačete... Ako ne možeš doći na probu, ništa - ima drugih koji mogu.
A da ste ostali u Zagrebu?
- Onda bih završila Akademiju... mnogi su završili Akademiju.
Hm?
- U životu vam se pruža malo pravih prilika. Nakon Nataše Rostove ponudili su mi u Boljšoj teatru ulogu Tatjane u “Evgeniju Onjeginu” Čajkovskog, ja sam tu ulogu, a i najveću agenciju tada na svijetu, Askonas Holt, otkazala jer nisam mogla biti Tatjana s osam mjeseci u drugom stanju. Poslije je taj “Evgenij Onjegin” išao u Scalu, u Metropolitan... Ali kad vam se takva vrata drugi put otvore, na ta vrata morate ući. Naravno, ako ste spremni.
To znači, osim talenta...
- Osim talenta, pjevač mora imati mentora, nekoga kome zaista vjeruje, jer vi sebe “iznutra” ne čujete onako kako vas čuje netko izvana - korepetitor, agent, menadžer... svejedno. Pjevač raste samo na pozornici, ne može rasti u sobi. Kroz šalu je Mario del Monaco rekao - znate, u sobi su “tutti leoni”, a na pozornici, “tutti...”. Neću reći do kraja.
Vama su se, dok ste još bili u Münchenu, počeli otvarati drugi angažmani.
- Jesu. Ohrabrio me maestro Marco Armiliato, kod kojeg sam nastupala u Verdijevu “Krabuljnom plesu”, s velikim pjevačima, tada je Ramon Vargas bio u naponu snage, pa Violeta Urmana... Ali nema orkestralne probe, ne, ne. Pet dana probe u sobi i - na scenu, u dvoranu s dvije i pol tisuće mjesta. Odjednom osjetim kako me maestro tapka po leđima, da mi da tempo, jer vidi da sam izbezumljena. Ne čujem orkestar, on je tamo negdje daleko, a ja se moram snalaziti prema dirigentu... Armiliato mi je poslije toga rekao - tvoj glas nosi, tvoj glas je za velike uloge, mlada si, sad je vrijeme, kreni u svijet! I sad već 16 godina po svijetu pjevam Traviatu...
Operna kritičarka Jagoda Martinčević napisala je da ste jedna od najboljih Traviata danas u svijetu...
- Hvala joj! Sad je već pjevam u 30 produkcija, to je blizu 200-tinjak izvedbi... To je moj “cavallo di battaglia”. Zasad. Jer rastete, sazrijevate, i kao žena, kao pjevač... neki su me čuli s 20 godina u “Traviati”, a s 22 u “Luciji de Lammermoor”, pa su rekli - ova će ostati bez glasa. I, dok oni čekaju da ja ostanem bez glasa, ja mislim da je moj glas sve bolji i bolji! Ali, u ovih 20 godina ja sam sebi dopustila da, kao mlada pjevačica, otpjevam i druge uloge, Manon Lescaut, Dezdemonu, Luisu Miller. Nisam išla “normalno”, da budem Gilda u “Trubaduru”, pa Traviata, nakon nje Leonora, i da onda Leonora postane Elizabeta u “Don Karlu”, pa Aida... Ja sam preskakala te stepenice. Pjevala sam i pod upalama, nije da ste uvijek u dobroj formi. Pjevala sam i u koroni, a nisam ni znala da je imam. Dva testa su bila negativna. Završila u bolnici s temperaturom 39,4.
Hrabri ste.
- Mislim da jesam, hvala. Ali da nije bilo podrške moje prve učiteljice, Darije Hreljanović, kako bih ja imala hrabrosti pokucati na vrata maestru Kranjčeviću i reći: Ja mogu otpjevati Kraljicu noći. Nikako. Redatelj Hugo de Ana, nakon moje prve “Traviate” u Mariboru, rekao je da je odmah vidio da sam animale da palcoscenico, dakle da sam kao zvijer na pozornici.
Nemate baš nikakvih strahova?
- Borim se s njima svakodnevno! Za dijete, za zdravlje, za život, pa za najbliže oko sebe... Kad imate dijete, strah je uvijek tu.
I svijet opere je okrutno kompetitivan.
- Svijet je općenito okrutan, a kamoli svijet opere. Kažu da je nekad bilo lakše, ali - nije ni u zlatno doba opere, u doba Maria Del Monaca, Giuseppea Di Stefana, Franca Corellija, Marije Callas, Renate Tebaldi... Pa Mario Del Monaco je u svoje prvo vrijeme, odmah nakon rata, išao pjevati biciklom, 20 kilometara, da bi otpjevao Trubadura za nekoliko kila paste, da bi prehranio obitelj. Konkurencija je zdrava. Današnje vrijeme je vrijeme “amerikanizacije”, nekog pogrešnog stava - svi su veliki, svi su dive, svi su najbolji... Ali, tko opstaje? Lako je zabljesnuti na naslovnici, ali dajte potrajte, otpjevajte repertoar stotine puta. Je, točno, i lijepi su danas pjevači, ali opera je vizualna umjetnost... Ne volim da se kaže da su prije svi bili debeli, a sad svi mršavi i zgodni.... Pa, Mario Del Monaco je izgledao kao filmski glumac. Corelli također, a Maria Callas je smršavila čak i previše. Ako vas je redatelj zamislio u kupaćem kostimu, on će nastojati da i pjevačica vizualno tome paše, da je mlađa, poletnija, lepršavija...
Nastupali ste i, pomalo doduše, obnaženi?
- Pa, jesam...! U svojoj prvoj “Traviati” u Mariboru ostala sam samo u halterima i korzetu, pa mi je jedna novinarka jako to zamjerila i pitala me kako sam to “dozvolila”... dobro, ja sam tada imala 51 kilu, pa sam si to mogla priuštiti. I nisam ja ništa “dozvolila”, nego mi je najnormalnije, po libretu, da kad svi gosti odu s duge večere, koja je trajala do pred jutro, prvo skinete štikle pa haljinu... a sluškinja mi doda svileni ogrtač. Ista je ideja bila u Areni di Verona, 2013., e tamo je ogrtač bome bio od metara i metara crvene predivne svile, s crvenim perjem, i prekrasnim crno-bijelim korzetom, i svilenim, ručno rađenim cipelama. Da bi mi ga dvije žene obukle, trebalo je 15 minuta, sa svim tim vrpcama i jastucima... baš kao u vrijeme “Traviate”. Ali nije izgledalo nakaradno ili jeftino...
Volite glamour pozornice.
- Apsolutno, ne znam tko ne voli. Pa čak i kad je tu koja kila viška, vjerujem da to nitko neće zamjeriti. Ja sam veliki hedonist, uživam u hrani, život je jedan, ne treba, naravno, pretjerivati, ali treba živjeti punim plućima.
Dok nas dvije jedemo, pijemo, pričamo... što radi vaš suprug?
- Ima nekoliko važnih poslovnih online sastanaka. Neposredno prije moje premijere vratio se iz Seula gdje je režirao Verdijeva “Attilu”, s ogromnim uspjehom. Zvali su ga da bi mu rekli da ga ponovo čekaju. Zatim, dobili smo poziv, i on i ja, da radimo jednu novu “Manon Lescaut”. To je opera koja nas je dosta spojila. Mi smo se upoznali na Masadi, u Izraelu, ja sam pjevala Mikaelu, on je režirao. A poslije toga u Ateni zajedno smo radili “Manon Lescaut”. Bila sam oduševljena njegovim genijem...
Pa kad vas pitaju čime vas je osvojio taj muškarac 39 godina stariji od vas...
- Ja samo kažem - svojim genijem, talentom! Ja sam u Novosibirsku trebala raditi “La Boheme”, nažalost, zbog ratne situacije je otkazana, i bit će postavljena u Poljskoj. Prvo su nam u koroni otkazivali, pa sada opet, ali moramo se prilagođavati, moramo preživljavati. Imamo puno planova, zadnji potpisani ugovor imamo za 2026. Ono što me jako veseli to je Donizettijeva “Maria Stuarda”, koju ću imati prilike i u Zagrebu pjevati, ali i u Španjolskoj... puno je novih uloga, puno učenja, čak i jedna “Tosca”...
Repertoar za iskusnije pjevačice?
- Da... sve te uloge stižu!
Malo ćete uživati u svojoj vili kraj Madrida?
- Nikako da do nje stignem! Bili smo oko Božića, ali sada nakon ovih silnih Traviata, sve skupa nekih 15 izvedbi u dva mjeseca... nakon toga idem u Madrid. Uređivati vrt! Radim i na koncertnom programu, već mi je dugo želja da sa svojom korepetitoricom Ivanovnom uvježbam tih 13 skladbi Rahmanjinova, Čajkovskog i Glinke, pa nakon pauze pet opernih arija, kako se to već radi, dakle jedan željezni repertoar koji mislim da ću onda godinama pjevati. Smijem najaviti - ili bismo morali pitati novu intendanticu HNK Ivu Hraste Sočo - da će tu biti jedan silvestarski “Šišmiš” pa jedna Rozalinda?
Volite pjevušiti po kući?
- Da, ali Bogdana i tamburaše! Obožavam. Prvi sljedeći CD koji ću snimiti bit će klasični, a onaj iza toga - starogradske, ciganske, ruske romanse, svakako! To mi je u krvi.