Simfonijski orkestar grada Birminghama gostovao je 16. ožujka u ciklusu "Lisinski subotom". Pozicija jednog od najzanimljivijih europskih orkestara i dalje je visoko na ljestvici izvrsnosti, iako ne onako kao u vrijeme kada ga je vodio karizmatični Sir Simon Rattle. Ali, na zasadama tradicije, koja je u ovom orkestru počela još 1920., nije zahvalno živjeti, pa tako ni od sjećanja na njihov prvi zagrebački nastup. Kad bi tako bilo, uspomena bi odlutala u korist prošlosti u kojoj je kvaliteta orkestralnog zvuka dosezala svjetsku razinu. Danas kad orkestar vodi jedan od mlađih dirigenata, Japanac Kazuki Yamada, dojam je ponešto drukčiji, više usmjeren objektivizaciji doživljenog od očekivane individualnosti.
Možda je na takav dojam utjecao i izbor skladbi, čak dvije od britanskih korifeja 20. stoljeća, Williama Waltona s Preludijem i fugom "Spitfire" te osobito Edwarda Elgara s oduljim Enigma varijacijama na izvornu temu op. 36. U obje majstorstvo nadilazi iskon izvornosti, čak i razabirljivost odabranog štiva, što se nikako ne može dogoditi Beethovenovu Trećem glasovirskom koncertu u c-molu op. 37. Svirala ga je njemačko-japanska pijanistica Alice Sara Ott, profinjeno a tehnički spremno. Ali meni je opet nedostajala punina zvuka, ovdje ona koju je kod Beethovena najteže postići.
Ipak, svi zajedno ostavili su dobar dojam. Uza sve i zgodnim humornim interakcijama između programskih točaka kao što je četveroručno glasovirsko nadigravanje pijanistice i dirigenta, pa čak i njezina za ovakve nastupe nekonvencionalna toaleta s otkrivenim dijelom trbuha. Današnja mladenačka moda stigla je u strogost klasičnoga koncerta. Dobrodošla!