ZAGREB - Prvi put krcata Močvara, drugi put rasprodano Kino SC-a, a sada ugodno popunjena Tvornica kulture.
Ljubavna priča između zagrebačke publike i Tindersticksa nije se ugasila nakon prvog susreta. Dapače, plamen te ljubavi sjaji istim, ako ne i jačim žarom, premda se sada “ljubavnici” bitno bolje i duže znaju.
Joy Division kao uzor
I prvi put sam konstatirao kako su Tindersticks tipičan zagrebački bend iako dolaze iz Nottinghama, a ponovo je bilo zamjetno i koliko duguju Joy Divisionu o čemu sam u Močvari razgovarao sa Stuartom Staplesom kojem je bend pokojnog Iana Curtisa bio i ostao najveći uzor.
No, baš kao i David Euguene Edwards iz 16 Horsepower ili Robert Fisher iz Willard Grant Conspiracy koji su od svoje ljubavi spram Joy Divisiona sagradili hramove gotičke americane, tako ni Tindersticks ne kopiraju Joy Division nego se trude postići neku sličnu emotivnost.
Noir i chamber-pop pjesme Tindersticksa, oplahnute soulom i jazzom, i u Tvornici su zasjale skladom, a valja spomenuti da je i bend u Zagreb stigao nakon jako dobrog, devetog albuma “The Something Rain”.
Estetsku razinu kao i umješnost muziciranja Tindersticksa, odnosno vješto uvezivanje tihe ritam sekcije, saksofona, klavijatura i prozračnih akorda gitara te izražajnost neobičnog Stuartovog baritona nemoguće je poricati, a kamoli zamjerati publici ako ju te pjesme emotivno pogađaju.
Bilo je lijepo
Doduše, nekoliko skladbi Tindersticksa bile su pogodnije za indiferentno promatranje sa stepenica “tribine” negoli za katarzično odrješenje od nakupljene unutarnje boli, ali unatoč tomu bilo je lijepo.