Sav prihod od prodaje ovog obimnog izdanja ide u dobrotvorne svrhe po izboru učesnika i to je lijepo, no unatoč tome ideja iza “The Metallica Blacklista” je na prvi pa i drugi pogled - luda. Čak i besmislena jer zašto bi itko na istome albumu slušao pet prerada “Hollier Than Thou”, šest “Enter Sandman”, sedam “Sad But True” i “The Unforgiven” ili dvanaest inačica “Nothing Else Matters”. No kad znamo povijest Metallice, obremenjenu i sudskim obračunima s fanovima radi piratskog downloadanja (kad još nije bilo streaminga) i grupne sense kod psihijatra (prelivene i u dokumentarni film), nenormalno bi bilo očekivati normalan “tribute” album kojeg su “organizirali” u svoju čast.
Normalno bi bilo da neki diskograf odabere po jednog izvođača da obradi po jednu pjesmu, u ovom slučaju s epohalnog “Black Albuma”. Takva praksa je i najčešća ili praktički jedina logična kad se slaže “tribute” album u čast nekog izvođača ili nekog albuma. Povremeno se znalo dogoditi da je jedna pjesma na “tribute” albumima bila uvrštena kroz dvije ili maksimalno tri obrade, ali to su bili izuzeci koji su potvrđivali pravilo - jedna pjesma, jedan prerađivač. Ipak, u takvom pravilu postoji i jedna neugodnost, a ta je da bi se većina pozvanih htjela pozabaviti najvećim hitovima ili najjačim pjesmama izvođača kojem odaju počast. Tada treba prilično umješno pregovarati da se pozvane upravi i prema manje atraktivnim skladbama.
Metallici se izgleda s time nije dalo baktati pa su pravilo slaganja “tribute” albuma okrenuli naglavce i dozvolili da se svi pozvani bave pjesmom po vlastitom odabiru; bez obzira koliko inačica istih album konačnici sadržao. Stoga se dogodilo da najatraktivnije skladbe s “Black Albuma” imaju od pet do dvanaest verzija, a “The God That Failed” samo dvije dok su “Of Wolf And Man” i “The Struggle Within” završile, kao na regularnim “tribute” albumima, samo s po jednom preradom. Kvaka je što se tad slušatelj mora probijati kroz više obrada jedne te iste pjesme od kojih je pola komotno moglo biti izbačeno ili svedeno na samo jednu verziju, kao na normalnim “tribute” albumima.
Efektne izvedbe
Primjerice, “Nothing Else Matters” - svaka čast efektnim izvedbama Phoebe Bridgers i Chrisa Stapletona ili klasičnoglazbenoj pijanističkoj verziji Igora Levita - toliko je tronuto i mračno uz minimalističnu elektroniku izveo Dave Gahan da mi nakon njegove ne treba ničija druga vrzija, možda čak ni ona izvorna Metallice. Jednako tako, kalifornijski kantautor ganskog porijekla Moses Sumney tako je skrušeno, a moćno otpjevao i odsvirao “The Unforgiven” da mi ne pada na pamet više slušati ostale priložene obrade te pjesme. I plesna electro-metal verzija “Sad But True” St. Vincent superiorna je u odnosu na ostale, a unatoč šest inačica “Enter Sandman” niti jednu baš nemam volje slušati iznova, možda tek onu Maca DeMarca. Zauzvrat, akustični gitarstički duo Rodrigo Y Gabriela razvalio je “The Struggle Within”, kao i Goodnight, Texas “Of Wolf And Man” u folk-rock stilu iako se navedenima nitko nije usudio “izaći na megdan”.
Saksofonist Kamasi Washington odveo je “My Friend Of Misery” u fusion-jazz o kojem Metallica nije ni sanjala pa je bespredmetno priložiti dvije bitno inferiornije izvedbe iste pjesme.
Nisu svi uspješni
Irska rockabilly pjevačica Imelda May nije se okliznula u “The God That Failed”, ali su je u istoj pjesmi pomeli engleski post-punk bukači Idles, a to vrijedi i za “Hollier Than Thou” australskih i američkih pankera The Chats i OFF! spram kojih šanse nisu imali ni Biffy Clyro ni Corey Taylor iz Slipknota dok je kantrijaš Jon Pardi razbio The Neptunes i ostale izvođače u “Wherever I May Roam”.
Nažalost, u “Don’t Tread On Me” nisu se proslavili ni Volbeat (pravovjerniji teškometalnom originalu) ni Portugal The Man (skloniji pop eksperimentu), no svaka čast dečkima iz Metallice što su “Through The Never” povjerili mladoj nigerijskoj R&B pjevačici Tomi Owo i mongolskim metalcima The HU.
Tako i vi možete odraditi posao kompilatora pa od 53 ponuđenih odabrati 12 vama najboljih verzija klasika Metallice s “Black Albuma” i složiti si svoju omiljenu “Blacklistu”. Problem je što meni na pamet pada još barem 153 izvođača kojima bi dao da se pozabave pjesmama s “Black Albuma”, možda čak i s impresivnijim rezutatima od onih većine uzvanika Metallice.