Nakon raspada Dinamita, Kićo Slabinac, Dado Topić, Josip Boček i Ratko Divjak odletjeli su za svojim karijerama, a Antun Tuca Nikolić već je 1971. godine u Osijeku osnovao Slavonske bećare u kojima će se kaliti tamburaška elita - Kićo Slabinac, ali i Blaženka i Pero Nikolin, Mirjana Primorac, Šima Jovanovac, Miroslav Škoro i mnogi drugi. Tamburaši otada dominiraju osječkom scenom i tek je nakratko 1987. zatitrao plamičak nade u gradski rock nakon izlaska kompilacije novih osječkih bendova Pogonsko gorivo (u izdanju Jugotona i osječkog Studentskog centara) i kazetnog izdanja ljubljanskog ŠKUC-a "Bilo jednom na Balkanu" osječke grupe Roderick. Nada nije bila slučajna, jer je Osijek u drugoj polovici 1980-ih imao jaku alter-scenu. Bendovi kao što su Diskretni šarm buržoazije, Nessi, Privatnici, Vibra Junkers i Roderick kreativno su varirali različite vrste postpanka i novog vala te je Pogonsko gorivo lako moglo postati osječki pandan kompilacijama "Rijeka Paris Texas" ili "Bombardiranje New Yorka", da urednik Dražen Dragušica nije preferirao efemerne pojave (Ok Bend, Nove igre ili Bangkok) koje su beskrvno vrtjele otrcane i arhaične srednjostrujaške pop-rock klišeje. To je valjda jedini slučaj da jedan lokalni Studentski centar nije stao iza energične i kreativne alter-rock scene već je promovirao bezidejnu, mlitavu i anemičnu mediokritetsku srednjostrujašku scenu. Pogonsko gorivo je dugoročno postala smrtonosna pilula za osječku alter scenu 1980-ih, a jedini koji se nije dao izgurati bio je Branko Kostelnik, svojevrsni umjetnički ravnatelj grupe Roderick. Kostelnik je bio živopisna kulturna osječka posvuduša koju je sve zanimalo: politika, novinarstvo, radio, teatar, koncerti, film, književnost, nogomet, klupski život… Zahvaljujući njegovoj urođenoj ekstrovertiranosti i neliječenoj hiperaktivnosti, Roderick je preživio ovaj atentat na alter scenu sasvim jednostavno: Dragušica nije mogao ne uvrstiti Roderick na "Pogonsko gorivo".
Kasetno izdanje
"Pogonsko gorivo" snimano je u studiju Želimira Babogredca Rock oko u Bošnjacima (producent je već Nikša Bratoš) i Kostelnik je te dvije snimke ("Letzte Dance" i "Lovac") upakirao s četiri ranije demo snimke ("Katedrale", "Spleen", "Querelle" i "Bilo jednom na Balkanu") i poslao ljubljanskom ŠKUC-u koji ih je promptno objavio u kasetnom izdanju na vlastitoj etiketi. Bio je to velik korak za jedan osječki alter bend, jer ŠKUC je tada poznat kao izdavač Laibacha i Borghesije. Tom je kasetom Roderick izborio i pozivnicu za nastup na prestižnom ljubljanskom festivalu Novi rock 1987. zajedno s Grčem, SCH-om, Miladojkom Youneed i Swans.
"Bilo jednom na Balkanu", raritetno prvo kazetno izdanje, danas dostupno na dvostrukoj kompilaciji "Milost ne tražim niti bih vam je dao!" (Croatia Records, 2022.), standardna je kompilacija demo i poludemo snimaka koji prezentiraju kompleksni identitet grupe sastavljen od slojeva postpunka, avangardnog funka, eksperimentalnih shema, kabaretskih brojeva i klasičnih dark elegija, nad kojima dominira neobična muzička sposobnost da se ovi raznorodni utjecaji uvezu u originalan i prepoznatljiv stil.
Kad Roderick dvije godine kasnije bude ponovno u studiju, to više neće biti isti bend – jedan atipičan demo bend u međuvremenu je evoluirao u profesionalno ekipiranu muzičku formaciju spremnu za ozbiljne muzičke poduhvate. Roderick je u talogu imao osam izvanrednih i dorađeni autorskih pjesama na kojima su predano radili godinama. Kao što je to već običaj, pozvali su da im se na snimanju pridruže nekoliko važnih i interesantnih gostiju, angažirali su sposobnog i inteligentnog producenta (Boris Kovač) koji je pokazao puno suptilnog razumijevanja za njihovu poetiku. To je svakako bio zlatni trenutak ovog benda – imali su energije, entuzijazma i ambicija za veliki i važan, možda čak i epohalan album. Trebali su naprosto snimiti ploču s tih svojih osam pjesama, recimo ovim redom:
Nejasni motivi
A1 Zašto žene u unutrašnjosti A2 Tišina A3 Letzte dance A4 Katedrale B1 Lovac B2 Spleen B3 Querrele B4 Bilo jednom na Balkanu B5 Zašto žene u unutrašnjosti (instrumental).
Sve je bilo spremno za uspjeh. Jedino što tu ploču Roderick nikad nije snimio. Umjesto nje snimili su nešto bitno drukčije. Nije bilo posebno iznenađenje što je grupa Roderick u Kovačevom bukovačkom studiju snimila dvije svoje nove odlične pjesme "Zašto žene u unutrašnjosti"… i "Tišina", kao što nije čudno što su ponovno snimili pjesme "Katedrale" i "Spleen" u novim i izvanrednim aranžmanima, ali pravo iznenađenje je bilo to što u Bukovcu nisu snimili konačne verzije svojih važnih pjesama koje su dotada postojale u demo ili poludemo varijantama ("Lovac", "Letzte Dance", "Querrele" i "Bilo jednom na Balkanu") odnosno što su ih zamijenili s četiri poznata standarda "The Crystal Ship" (The Doors), "I‘ll Be Your Mirror" (Velvet Underground), "White Rabbit" (Jefferson Airplane) i "Fall in Love With Me" (Iggy Pop).
Nije baš lako dokučiti motive ove čudnovate odluke. Zašto bi se netko na svojoj nastupnoj ploči bavio tuđim standardima, koliko god slavni bili, kad već imaš izvanredne i dovršene vlastite skladbe? Zašto bi uostalom netko umjesto albuma, koji ima strukturu, temu i koncept snimio čudnovati hibridan "plivajući" miš-maš album? Želi li ovaj bend biti Šarlo akrobata ili Le Cinema?
Nije, na istoj ploči, naravno, moguće biti i jedno i drugo. Koliko god izvedba barem jednog standarda ("Crystal Ship") izvanredno uspjela, to ne umanjuje utisak da je izbor standarda bio poprilično proizvoljan. Zašto te pjesme, a ne neke druge? Istina je da su Cowboy Junkies na albumu "Trinity Session" (1988.) ponudili sličan koncept (5 standarda plus pet autorskih skladbi) – no Cowboy Junkies pokazali su suptilne veze između američke tradicije i vlastite neotradicionalističke poetike. Ako su pak u Rodericku poželjeli preispitivati hibridnost vlastite "dark" poetike, bilo bi smislenije da je izbor pao na katalog Brechta i Weilla (recimo Ballad of Soldier Wife), možda na mađarski klasik "Gloomy Sunday" (poznat u izvedbi Billie Holiday) ili čak možda na "Oj, spomenče" (Zvonko Bogdan).
Nova verzija pjesme "Spleen" tražila je još jednu pjesmu poput "Letzte Dance" da bi podcrtala elegičnu dimenziju, kao što bi "Tišina" i "Lovac" (u obogaćenoj bukovačkoj verziji) izvanredno ilustrirali kompleksnu funk dimenziju. Da su kojim slučajem snimljene pjesme "Querrele" i "Bilo jednom na Balkanu", Roderick bi zadržao kabaretski i eksperimentalni element koji ga je činio provokativnim i subverzivnim. Autorske pjesme grupe smještene u mitteleuropski prostor na kraj stoljeća nosile su u sebi valove neizvjesnosti, straha i užasa uoči raspada svih društvenih, političkih i kulturnih vrijednosti, i uspona sirovih nacionalističkih agendi koje će brutalno pomesti sve drukčije i različito. Baš u pjesmama "Querrele" i "Bilo jednom na Balkanu", Roderick su očajavali nad militarizacijom društva i krvavim ratom koji tek što nije počeo.
I zašto, zaista, nisu snimili ploču koju su trebali snimiti? Moguće je da su u bendu pomislili da bi im takav album bio težak uteg i da je možda bolje pojednostaviti izričaj. Ostaje da su na svom nastupnom albumu Roderick donekle ustuknuli od tema koje su ih učinile prepoznatljivima i zauzeli defenzivan stav prema sebi samima. U 1990. godini svakako bi imalo smisla objaviti tako provokativnu i subverzivnu ploču. No čak i u svojoj umivenoj i pripitomljenoj varijanti ploča je imala odjeka, naprosto jer je frcala dobrom muzikom, originalnim i maštovitim muzičkim rješenjima te primjerenom produkcijom. Roderick je snimio lijep i zapravo dirljiv album koji još uvijek stoji kao najbolji osječki i slavonski rock album, što je moguće provjeriti na ukusno priređenoj dvostrukoj kompilaciji "Milost ne tražim niti bih vam je dao 1941-1971-1981-1991" u izdanju Croatia Recordsa.
Uloga tamburice u rocku
Posebno je bilo upečatljivo gostovanje Antuna Tuce Nikolića koji je sudjelovao u (tamburaškom) finalu pjesme "Zašto žene u unutrašnjosti". Taj čudni, ali uspjeli spoj gothic rocka i tamburaške glazbe jedan je od najsvjetlijih trenutaka albuma, jer pokazuje da i tamburaška glazba može funkcionirati u avangardnom kontekstu. Tamburaška glazba je od 1990. postala nacionalistički alat u barbarizaciji urbanih vrednota, što je Roderick dalekovidno najavio svojom pjesmom. Stoga je neobjašnjivo i neoprostivo što je kratka tamburaška verzija pjesme "Zašto žene u unutrašnjosti" – koja je ujedno bila i smisleni finale albuma – izbačena s nove dvostruke kompilacije. Možda bi manja šteta bila da je izbačen čitav albuma Rodericka (Novog) "O čemu pjevamo kad pjevamo o ljubavi" (2000.), koji je, prazan od bilo kakvog smislenog sadržaja, ostao bez ikakvog odjeka.
Shvatljivo je da se Kostelnik nije lako mirio s činjenicom da se Roderick raspao 1991. u Osijeku, i da je taj bend, kao elementarno osječki fenomen, mogao funkcionirati samo u Osijeku odnosno da je jedan takav koncept bilo nemoguće presađivati iz jednog vremena i prostora u drugo, i da je uvijek bolja ideja okrenuti se novim projektima. Ne čudi stoga što je Roderick (Novy) bio puno uspješniji u namjenskoj kazališnoj i filmskoj muzici koju su Kostelnik i bend radili između 2003. i 2017. Kostelnik je ovom kompilacijom rekapitulirao svoju dugu i vijugavu karijeru i sad je možda spreman za nešto novo i drukčije.