Moja fascinacija crnom vinilnom LP pločom i Jugotonom počela je u jednom selu pored Škofje Loke. Bila je zima 1974. godine, no umjesto snijega moju majku i njenu najbolju prijateljicu s posla, njezinog sina i mene dočekali su kiša i blato do koljena. Stravično smo se dosađivali na tom jednotjednom zimovanju jer se nismo mogli sanjkati, grudati, praviti snjegoviće, ali iz svega toga ispalo je i nešto dobro. Moj devetogodišnji prijatelj Alen te mi je zime, jer ja sam imao tek sedam godina i netom krenuo u školu, otkrio Beatlese. Zapravo, pričao mi je o njima i opisivao kako zvuče i izgledaju, a to je na mene ostavilo toliki utisak da nisam mogao dočekati povratak u Zagreb i odlazak s majkom u Jugotonovu prodavaonicu ploča u Bogovićevoj ulici. Od svih ploča Beatlesa koje sam tamo zatekao odabrao sam njihov četvrti album “Beatles For Sale”. Bit će da sam ga odabrao zbog omota. Valjda su mi na toj fotografiji Beatlesi, rekle bi moje nećakinje danas, izgledali najviše kul. U svakom slučaju “Beatles For Sale” ostao mi je do danas najdraži album “Fab Foura”.
Taj Jugotonov dućan u kojem se, ako me sjećanje dobro služi, neke ploče moglo preslušati preko slušalica u obliku onih telefonskih koje su bile uključene u gramofone, postao je moja “trgovina snova” u koji me je majka svakih nekoliko tjedana vodila poslije posla u Vjesniku koji se tada nalazio na Cvjetnom trgu. Stanovali smo daleko od centra, na zapadnom rubu Zagreba, a time je moja žudnja za Jugotonovim dućanom i pločama u njemu bila veća. Tako je krenula i ovisnost koje se do danas nisam riješio, a nakon nekoliko godina klinačkog diskofilskog lutanja došli su punk i novi val koji su me doslovce pomeli. Više i od Beatlesa jer kasnih 70-ih ušao sam u takozvane formativne godine i nastojao izgraditi svoj glazbeni ukus što pomnijim i što svjesnijim odabirom ploča u Jugotonovoj i nekim drugim prodavaonicama ploča. Informacije sam sakupljao iz domaćeg glazbenog i dnevnog tiska, s Radija Zagreb, rijetkih televizijskih emisija u kojima se mogao vidjeti nastup nekog izvođača, a ubrzo i iz New Musical Expressa koji je u skromnim količinama dolazio na jedan jedini kiosk u Zagrebu, onaj na tadašnjem Trgu Republike, no bila je neopisiva sreća ako ste imali novaca i ako ste zatekli jedan primjerak tog, ranih 80-ih najutjecajnijeg britanskog i svjetskog glazbenog tjednika.